Rukometanje na Prisavlju

Poslije vijesti da Hrvatska televizija neće prenositi Svjetsko rukometno prvenstvo, Televizija bi mogla snimiti dokumentarac o samoj sebi. Dokumentarac pod naslovom "Uzbuna na Prisavlju", ili nekoga sličnog imena, imao bi sigurno i opravdanje i visoku gledanost. Netko bi u tome dokumentarcu sigurno bio negativac, netko bi morao biti primitivac, a netko naivac. A sasvim sigurno, netko i krivac.

Ako šefovi HRT-a i uspiju sebi objasniti kako se dogodilo da nacionalna televizija izgubi prijenos sportskog zbivanja koje je podignuto na rang od nacionalne važnosti, bit će im puno teže, a možda i nemoguće, objasniti svojim pretplatnicima zašto se to dogodilo. Hrvatska televizija, koja voli tepati samoj sebi, da je javna i nacionalna, izgubila je posao od javnog i nacionalnog značenja, od RTL-a, televizije koja nema takvih atribucija.

U konkurenciji za ozbiljan posao javna je televizija izgubila od komercijalne. Nakon što se s komercijalnim televizijama upustila u natjecanje tko će napraviti nešto površnije, banalnije i stupidnije, HRT je pao i u ozbiljnom nadmetanju. Pod alibijem "borbe za gledanost" HRT je počeo slijediti i usvajati obrasce i sadržaje masovne kulture, nuditi medijsku robu za niski ukus.

Počeo se nadmetati s komercijalnim televizijama tko će prezentirati budalastiju seriju, neki blesaviji show, gdje nazovizvijezde hine da pjevaju, plešu i kojekako produciraju svoje ispraznosti i taštine. Kao posljedica toga nije u konačnici moglo i nastati nešto doli "Bitangi i princeza", "Lude kuće", a napose do "Ponosa Ratkajevih".

Ako su "Ratkajevi" pokazatelj intelektualnog dosega javne televizije, onda je to jadna, a ne javna televizija. Informativna, kulturna i odgojna uloga javne televizije postale su služavke njezina pristajanja na natjecanje u banalnom. Ozbiljnost je današnji HTV stekao još za socijalizma, a već je dugo troši, s tendencijom da je i potroši.

Tko još čuva dignitet HTV-a? Pa uglavnom "stari kadrovi", koji su profesionalne uzuse i kvalitetu naučili i usavršili dok još nije bilo opće demokratizacije medijskih banalnosti, dok znanje još nije bilo podređeno ograničenosti i profitu. Po čemu bi HTV bez Mirjane Rakić, Branke Šeparović, Branke Kamenski, Obrada Kosovca, Hloverke Novak-Srzić, Silvije Luks, Branimira Bilića, Gorana Milića, Bože Sušeca, Đure Tomljenovića, Đele Hadžiselimovića i nekoliko mlađih, bio drukčiji od Nove TV ili RTL-a?

Gubljenjem prijenosa Svjetskoga rukometnog prvenstva HTV je pokazao ne samo kompeticijski i poslovni nehaj nego i nešto  od starog mentaliteta državne televizije, koja je bila navikla da joj sve "pada s neba". Ondje gdje se doista trebao natjecati s komercijalnim televizijama HTV se uzdao u "mamu državu". Upustio se u natjecanje produciranja televizijskog bofla, a u tržišnom natjecanju oslonio se na svoj već poljuljani autoritet.

Gledateljstvu je podigao pretplatu, ali mu nije osigurao gledanje najboljih svjetskih rukometaša. Netko je na Prisavlju  podcijenio i javni interes i konkurenciju. Ako gledatelje već godinama "peru" svojim sapunjarama i šopaju kojekakvim medijskim šrotom, bio je red da im se osigura i nešto probranije. Ne samo zbog pretplate nego i zbog uloge koju bi po svojoj vokaciji javna televizija trebala imati.

Balića, Džombu, Lackovića... možemo gledati i posredstvom kamera RTL-a, ali bi netko (ne)odgovoran s HRT-a trebao pretplatnicima javne televizije objasniti kako je i zašto proigran javni interes za gledanje Metličića, Sulića, Vorija...  Ako već nitko nema potrebu objašnjavati što se događa s HRT-om, zašto mu se urušava kvaliteta, zašto se komercijalizira i striptizira, netko će valjda barem pokušati objasniti zašto pretplatnici ne mogu gledati čak ni kvalitetni rukomet.