S Beogradom oprezno

Boris Tadić u Beogradu se pokazao kao galantan domaćin Ivi Josipoviću. Uz protokolarni svečani doček, zasadili su drvo u Parku prijateljstva, Tadić ga je poveo Knez Mihajlovom, na koktel na Kalemegdanu, obojica s osmijehom od uha do uha. Sve samo da se vidi kako je riječ o zatopljenju odnosa između Hrvatske i Srbije. I dobro da je tako jer zatopljenje odnosa vodi i k boljoj gospodarskoj suradnji, većem povjerenju među narodima, protoku ljudi, posebice turista, a i odnosi Hrvatske i Srbije ključni su za stabilnost jugoistoka Europe.

No, u stvarnosti je sve to još daleko od političko-medijske idile. Obojica su razgovarala o mnogim zajedničkim pitanjima, ali su preskočila ona u kojima se Hrvatska i Srbija ne mogu složiti. Nije tu samo pitanje Kosova. Hrvati u Srbiji traže za sebe ista prava kakva imaju Srbi u Hrvatskoj, ali Beograd ne želi takav reciprocitet. Kad-tad na dnevni red će doći i rješavanje graničnih pitanja u kojima Srbija pokazuje iste aspiracije kao i Slovenija. Ključno je i ponašanje Srba u Hrvatskoj, posebice njihovih političkih predstavnika – vode li oni samostalnu politiku, u interesu hrvatskih Srba, ili su produljena ruka Beograda.

Obojica su istaknula da su za međusobne odnose najvažnija otvorena pitanja povratka izbjeglica, imovine Srba u Hrvatskoj, zaštite jezika i pisma kao dijela kulturnog identiteta, ali i pitanje granica i sukcesije te nestalih i zatočenih čija se mjesta pokopa još uvijek ne znaju. No, to je tek djelomice točno. To su pitanja od kratkoročnog značenja. Ona dugoročna puno su bolnija, teža i kompleksnija, ali su ključna za mir i stabilnost. Srbija se još nije dovoljno suočila sa svojom nedavnom prošlošću. Tadić i beogradska politička elita inzistiraju na građanskom ratu 90-ih, a da su o tome razgovarali, bilo bi zanimljivo čuti što bi rekao Josipović ako se zna za njegov nastup nedavno u Pečuhu, kad je puhao u istu trubu kao i Tadić u “svome” tekstu u “The Wall Street Journalu”.

Nedavno je naš vodeći sociolog rata prof. dr. Ozren Žunec, što je ostalo posve nezapaženo, upozorio da Srbi moraju napustiti obrazac mišljenja koji vodi u sukobe: “Uzmu li se u obzir neki pokazatelji, može se reći da to samorazumijevanje još uvijek nije na najboljem putu da otkrije zablude i krive procjene. Kao jedan od primjera za to može poslužiti činjenica da se i ove godine na komemoraciji jasenovačkim žrtvama u Donjoj Gradini, dakle na desnoj obali Save, odnosno u Republici Srpskoj, od strane političkog vodstva tog entiteta i u nazočnosti predsjednika Republike Srbije, koji se smatra predstavnikom najmodernije i najeuropskije opcije u današnjoj srpskoj politici, moglo čuti da je u Jasenovcu pobijeno sedam stotina tisuća ljudi.

Nije sada toliko bitno što su i najsavjesnija istraživanja različitih znanstvenika, uključujući i one koji pripadaju narodima koji su imali najveće i najtragičnije gubitke u tom logoru smrti, pokazala da se radi o manjem broju – uostalom, kad su ovakve stvari u pitanju, brojevi nisu odlučni jer je i jedna smrt strašan zločin – nego u tome da se ne odustaje od iz poznatih pragmatičnih razloga svojedobno proizvoljno postavljene brojke koja je s vremenom poslužila za stvaranje mita ne samo o Jasenovcu nego i o genocidnoj naravi Hrvata. Ne odustajati od te brojke znači ne odustajati od mita koji je bio jedna od najpogrešnijih premisa pobune te na taj način stvarati subjektivne pretpostavke i motivacijske temelje budućeg sukoba.”

Žunec je usto upozorio i na mnoge druge krivotvorine koje dolaze iz službenog Beograda, kao tvrdnja da je područje Republike Srpske Krajine, dakle područje zahvaćeno pobunom, bilo “središte” i “ishodište” sveukupnog života Srba u Hrvatskoj. Sve ovo upućuje na to da s Beogradom treba surađivati i zatopljivati odnose, ali s nužnim oprezom i bez euforije.