S kakvim jezikom u EU?

Što će biti s hrvatskim jezikom kad Hrvatska danas-sutra uđe u EU: hoće li njegov položaj u svemu biti jednak položaju drugih službenih jezika EU ili će, možda, on biti umiješen u nekakvo novo južnoslavensko jezično tijesto? O tome, a najviše o uznemirujućem prilogu “možda”, neki smo dan raspravljali u Hrvatskome kulturnom vijeću.

Ništa nismo zaključili, osim što smo se na kraju - nakon što smo jedni druge dobrano isprepadali - izrijekom ili šutke suglasili s izrečenom mišlju akademika Babića, da je hrvatski jezik, takav kakav jest, jedini i jedinstven na svijetu, da ga (znanstveni) svijet priznaje te da ne postoji ni jedan razlog da ne bude priznat i u EU.

Načelno, možda je strah od gubitka jezika u Europskoj uniji neosnovan ili, barem, preuranjen. Zasad, naime, nema ozbiljnijih znakova da bi se u hrvatskome slučaju odustalo od čvrstog principa da svaka nova članica EU sa sobom donosi i svoj službeni jezik koji automatski postaje i službeni jezik Europske unije. Što je vrijedilo i vrijedi za sve druge zemlje, mora vrijediti i za Hrvatsku.

A ako bi tko u EU htio da za Hrvatsku bude drugačije, onda se i Hrvatska prema EU mora postaviti drugačije. Da je ne znam što u pitanju, Hrvatska se ne može i ne smije odreći svog jezika. Hrvatski standardni (književni) jezik nije u Hrvatskoj samo sredstvo komunikacije, nego je i jedan od najdragocjenijih kamena temeljaca hrvatske narodne zajednice i hrvatske države. Bez njega se sve u Hrvatskoj ruši.

Ozbiljnijih znakova za zabrinutost (još) nema, ali opreza ipak nikad dosta. Koga je zmija ujela, i gušterice se boji. Hrvatski je danas slobodan, no uspomene na hrvatsko-srpski klinč još su svježe. Pak ne možemo baš ravnodušno slušati jezični ričet što ga u svojim slušalicama na Haškom tribunalu moraju slušati hrvatski optuženici.

Niti zanemarivati pojavu da se hrvatski i danas na nekim europskim sveučilištima ne uči pod svojim imenom, nego pod svakojakim kompozitnim nazivima (npr. bošnjačko-hrvatsko-srpski ili, u boljem slučaju, bošnjački/hrvatski/srpski). Nikome ne bih htio popovati, ali ne mogu da ne kažem da se kao država i kultura nikad ne smijemo umoriti od skrbi za hrvatski jezik izvan Hrvatske.

Baš kao što bismo se napokon morali dogovoriti o osnovama, čitaj: osnovnim i obvezujućim priručnicima, hrvatskog jezičnog standarda u Hrvatskoj. Nije da jezične norme nema, ali je činjenica da se ona sa svih strana, a osobito iz jezikoslovnih krugova, neprestance ugrožava. Situacija s jezikom u Hrvatskoj mnogo me više zabrinjava nego ona s hrvatskim jezikom izvan granica Hrvatske.

Ovdje se sve rješava, a ništa do kraja riješno nije. S kakvim ćemo jezikom ući u Europsku uniju? Ima li taj jezik službeni pravopis, normativni rječnik, normativnu gramatiku i bilo kakvu stilistiku? Pravopisa ima najmanje četiri, normativna su rječnika dva, gramatika ne znam koliko ima, a što se stilistike tiče, mislim da nema ništa.

Nemoguće je reći koliko je vremena ostalo do našeg ulaska u EU, no koliko ga god bilo, premalo ga je da državne institucije u jeziku posvršavaju i ono najnužnije, a to je propisivanje (u školama, državnim i javnim ustanovama obvezujuće) jezične norme. Ako to ne učinimo, s čime ćemu u Bruxelles? EU nam sigurno neće napisati ni pravopis, ni rječnik, ni gramatiku. Možda da za to zamolimo Beograd?