S medaljom i bez nje problem je u Beogradu

Zanimljiva se koincidencija dogodila ovih dana, istoga dana u Bruxellesu su dvojica prijatelja, Boris Tadić i Ivo Josipović, primali medalje za toleranciju i pomirbu, u Haagu je počelo suđenje zadnjem uhićenom srpskom bjeguncu Goran Hadžiću, a netko je od novinara tog dana u javnost izvukao podatak o tome što srbijansko ministarstvo vanjskih poslova savjetuje svojim građanima koji putuju u Hrvatsku. Iz svega toga dao bi se izvući zaključak kako se, eto, naši lideri vole i druže, pred lice pravde dali su privesti i posljednjeg bjegunca optuženog za najteže ratne zločine, samo je problem još u narodu. Nikako da se smiri i zakopa ratne sjekire pa je Srbijancima najbolje izbjegavati u Hrvatskoj u širokom luku koncerte i utakmice, Thompsona i Bad Blue Boyse. Ipak, stvari stoje sasvim drukčije i rijetki su problemi u svakodnevnim kontaktima između Hrvata, Srba i Bošnjaka. Sve dok neki od lidera ne zapuše u ratne trube i ne povede za sobom i huligane, koji u Splitu, primjerice, češće imaju na meti zagrebačke nego beogradske tablice. Huligane kojima je najčešće svejedno tko je žrtva i zašto ga treba napasti. Zapravo, 17 godina nakon rata ni Hrvati u Srbiji ni Srbi u Hrvatskoj nemaju previše problema zbog svog podrijetla, iako se incidenti tu i tamo znaju dogoditi. No, problem je i sada, kao i 1991. godine, u središtu moći, u Beogradu, gdje se i dalje u širokom luku izbjegava suočavanje s istinom o onome što se dogodilo pri raspadu Jugoslavije i tko je u tome bio odgovoran i jesu li sasvim slučajno iz Beograda vođeni ratovi u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu ili je postojao plan koji su akademici pažljivo sastavili i radili na stvaranju velike Srbije...

Uza sav rad srbijanskog specijalnog tužitelja za ratne zločine Vladimira Vukčevića, njegov tim, eto, godinu dana nije uspio s hrvatskog na srpski jezik prevesti optužnicu protiv Aleksandra Vasiljevića koju je izradio osječki tim tužitelja, nakon što glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću bivši logoraši nisu davali godinama mira. Optužnica je u listopadu 2011. godine ustupljena srbijanskom tužiteljstvu, no do danas nema informacija o pokretanju postupka protiv 74-godišnjeg bivšeg načelnika Uprave bezbednosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. Kao šef zloglasnoga KOS-a, imao je veliku moć u bivšem sistemu, tu je moć zadržao i poslije, a sad uživa u penzionerskim danima, napisao je i knjigu... Vasiljevića su hrvatski tužitelji optužili za logore u Srbiji, u kojima je 19 ljudi premlaćeno do smrti. Međutim, pitanje je i njegove uloge u drugim zločinačkim pothvatima, u okupaciji i ubijanjima zarobljenika u Vukovaru, primjerice. No, dok srbijanski tužitelj Vukčević daje sve od sebe samo da nađe svjedoke i dokaze protiv albanskih vođa, Vasiljević, čini se, može mirno spavati. Mirno je godinama spavao i Goran Hadžić, nesuđeni veliki lider krajinskih Srba, unatoč svim zločinima koje je pokrenuo u Slavoniji. Hadžić je bio sedam godina na slobodi, unatoč haaškoj optužnici i tome što je glavna poluga vlasti u Srbiji bila u rukama Demokratske stranke Borisa Tadića, uhićen je tek u srpnju 2011. godine. Iduće godine Haaški sud proslavit će 20 godina od osnivanja, a ovih dana Hadžićev tužitelj Stringer kaže kako, eto, u svijetu nisu poznata imena mjesta u Slavoniji u kojima je praksa etničkog čišćenja započeta. Ima li Haaški sud neku ulogu u tome što se tako malo zna o početku Miloševićeva krvavog puta, a puno više o lovu Carle del Ponte na Antu Gotovinu?