S predsjednikom u Sabor

Kad bi koji promatrač sa strane ocjenjivao naše vrle predsjedničke kandidate i slušao sva njihova obećanja, a da ne zna naš Ustav, zasigurno bi zaključio da je u našoj zemlji šef države najveća, najjača faca.

Taj sigurno o mnogo čemu može odlučiti, još više toga provesti, promijeniti, gotovo da samo treba prstom stisnuti neko dugme i to je to. Baš kao što to imaju američki predsjednici. Neki su od njih zato angažirali Amerikance kako bi i u Hrvatskoj ostvarili svoj američki san. Jer tih naših 12 kandidata, samo što nisu apostoli, natječe se više-manje u tome tko će narod bolje uvjeriti da će njegovim izborom svima odmah ili ubrzo pasti mana s neba, da će jedan od njih biti taj koji će Hrvate uvesti u obećanu bolju budućnost, da samo s njime možemo očekivati kako će u budućnosti svima nama teći med i mlijeko.

Kaže poslovica, obećanja ludom radovanja.

Ili kandidati nemaju pojma što bi trebala biti njihova ustavna zadaća, koja je uopće funkcija predsjednika, ili se jednostavno narodu dodvoravaju sa svime i svačime, samo da iskamče glas po glas?!

Ima tu i jednoga i drugoga. Ima teškog populizma i demagogije, ali i posvemašnjeg nepoznavanja ustavnog ustrojstva zemlje i što zemlji zapravo treba. Ima i vlastitih nedostataka. Jer neki su „doma“ samo u vanjskoj politici, pa samo o tome slušamo. Ili su drugi jači u gospodarskim temama, pa nas zasipaju ekonomskim rješenjima. A ima i onih koji mnogo govore, a ništa ne kažu.

Bilo bi to sve očekivano da živimo u devedesetima, kad smo imali polupredsjednički sustav personificiran u Franji Tuđmanu i kad je velik dio moći bio stacioniran baš na Pantovčaku.

Ali niti smo u tim godinama, niti danas Pantovčak išta važno može odlučiti. Drugo je to što je Ivica Račan s ustavnim promjenama predsjedniku države ostavio neke mehanizme zahvaljujući kojima može trgovati s Vladom, recimo oko diplomacije i tajnih službi, pa su se ispadi Stipe Mesića protiv Vlade često tumačili da će sve biti u redu kad dobije ono što on traži. Kao što i Mesić zna vrlo široko tumačiti svoje ovlasti, posebice u posljednje doba.

I tako smo dobili novi putujući cirkus po Hrvatskoj, na koji će se potrošiti golem novac.

Čemu? Kakav nama predsjednik treba? Danas imamo Ustav; kakav je takav je i tu se ne može ništa. Ali može se misliti na budućnost. Vlada je već najavila da će za iduće predsjedničke izbore povisiti prag na 50.000 potrebnih potpisa građana kako bi uopće netko mogao biti službeni kandidat. No to nije dovoljno. Politička elita trebala bi se složiti još oko jednog elementa, a to je da nama ovakvi predsjednički izbori jednostavno više nisu potrebni.

Hrvatska se ne treba vraćati u Tuđmanovo doba, ali ne treba nam ni predsjednik s ovakvim ovlastima. Hrvatskoj treba predsjednik koji će je dostojno predstavljati u svijetu, a koji će u zemlji biti osoba koja će zastupati sve građane, koji će povezivati narod, a ne ga dijeliti.

Hrvatskoj ne treba više ni ovakav predsjednik ni ovakvi izbori.

Kad bi politička elita bila zrela, onda bi s ustavnim izmjenama trebalo mijenjati i dio koji se odnosi na šefa države. Ključno bi trebalo biti da se on više ne bira na neposrednim izborima, nego da se jednostavan izbor provede u Hrvatskom saboru, na temelju odnosa snaga u parlamentu i izlučenih kandidata.

Dakako da bi onda trebalo izmijeniti još štošta drugo, ali to bi bilo najpoštenije i prema narodu i prema državi. Izbjegli bi se budući putujući cirkusi, a novac bi se uštedio. Nama je potrebnija sposobna i jaka vlada, jak parlament, jaka oporba, kako bismo u zemlji doista proveli prave i potrebne reforme. To nam treba više od bivših predsjednika koji bi se mogli nagomilati uz državni trošak od po dva milijuna kuna u godini.