Želite li kome protumačiti što je oksimoron, stilska figura spajanja nespojivog, samo recite: Slaven Tolj! Alternativni umjetnik koji visi na državnoj sisi! Dakle, nešto kao okrugao trokut. Ne može se, naime, istodobno biti performer koji pred publikom satima gol sjedi na dječjem drvenom konjiću ili gradom tumara zakrabuljen u Pukanićeva ubojicu i plaćeni arbitar koji kao član raznih vijeća raspodjeljuje državni novac (i sam se njime koristeći).
Ne možeš se na jednoj strani predstavljati kao radikalni predvodnik “nove umjetničke prakse u Hrvatskoj, u koju se ubraja postobjektna umjetnost, performans, akcija, happening, land art, ambijenti, instalacije, novi mediji i drugo”, a na drugoj biti slizan s državnom strukturom koju bi tvoja “umjetnička praksa” neprestano morala (barem) uznemirivati. Ili jedno ili drugo.
Ili se zakonito mora dogoditi treće, zbrčkani skandal, kao što se dogodilo na nedavnom otvaranju Porečkog annala. Kao selektor Tolj je na Annale, među ostalim, pozvao skupinu od troje performera, koja je gola probdjela noć na grobu Toma Gotovca; autora koji se za potrebe svog “likovnog djela” dao živ oderati (na platnu je izložio tri komada vlastite kože!) te razne političke alternativce među kojima su se našli i revolucionari iz zagrebačke Varšavske ulice.
U tu drobljavinu od koncepta kojemu je geslo: “Nitko nije siguran”, Tolj je utrpao i veliku fotomontažu poznate pučke ikone “Srce Isusovo”: na mjesto Isusova srca nalijepljen je Hajdukov klupski grb. Premda se deklarira kao protivnik “red carpet umjetnosti”, Tolj se na otvaranju porečke izložbe, u ornatu i pozi ljutitog manekena kojem su upravo javili da su mu propale tri revije u Milanu i jedna na Zagrebačkom velesajmu, nacrtao pred kamerama, u društvu s najvišim predstavnikom mjesnih vlasti, županom Ivanom Jakovčićem. I silno se iznenadio i ozbiljno uvrijedio kad mu je mecena rekao da izložba ništa ne valja!
Ako se već sam, kao vajni alternativac, razmeće parolom da nitko nije siguran, otkud mu ideja da se ona ne bi mogla odnositi i na njega? Župan se u porečkoj zbrci svakako snašao mnogo bolje od njezina selektora. Bio je prema Tolju iskren, a iskrenost u pristupu temi ugaoni je kamen svake alternative. Što bi ostalo od Toma Gotovca kad bismo mu oduzeli iskrenost? Ostao bi Slaven Tolj i njegov kompromiserski odnos prema umjetnosti i životu. Srbi imaju dobru izreku: Budi đubre do kraja! Koja na ironičan način hoće kazati da do kraja budeš ono što jesi. Ili pripadaš glavnoj struji u umjetničkoj praksi ili si alternativac.
Ili si nepotkupljivi kritičar “red carpet umjetnosti” ili si na “red carpetu”. Ili nag sjediš na maloj dječjoj igrački ili se komodaš u Biškupićevu ministarstvu. Ljudi-konji postoje samo u mitovima. Alternativci koje tetoši država nisu u hrvatskoj zbilji nikakva rijetkost. Samo im nije pametno da idu k županu Jakovčiću, jer kod njega vrijedi Toljeva deviza: “Nitko nije siguran”.
J. Pavicic bi od covjeka koji je \"na platnu izložio tri komada vlastite kože\" imao stosta nauciti o moralnom i osobnom postenju, a i o onoj vrsti domoljublja koja nam uzasno nedostaje: onog domoljublja koje se ne mjeri prezirom i mrznjom prema drugome, vec prezirom prema iskoristavanju te iste domovine za vlastite interese. A bilo bi interesantno saznati i kada je uvazeni g. Pavicic shvatio da je privatna inicijativa superiorna drzavnoj sisi - prije ili nakon izlaska iz Partije koja je, barem na papiru, bila protiv privatnog vlasnistva. Ili je i on samo bio partijski sekretar \'na papiru\'? Kao sto je, uostalom, i danas pravi, drzavotvorni Hrvat - \'na papiru\'