Sabor vrijedan kao cestarina

Zanimljivim izračunom jedne su novine popratile početak novog zasjedanja Sabora. Zastupnici koji u Sabor iz udaljenijih krajeva dolaze svojim automobilom, naknadama koje dobivaju za tu vožnju, kad se odbiju troškovi za benzin i cestarinu, mogu u jednom mandatu kupiti - još jedan automobil.

Premda se cijelom Hrvatskom mogu besplatno voziti zrakoplovima, brodovima, vlakom i autobusima, gotovo svi dolaze svojim automobilom, pa si tako uvećavaju mjesečne prihode koji su ionako četiri puta veći od nacionalnog prosjeka. Na vrhu su toga popisa Matušić, Bekavac, Marasović, Martić, Peronja, Jurjević, Nenadić... iz Dubrovnika, Imotskog, Makarske, Splita...

Čak ima zastupnika, poput Bukića, koji žive u Zagrebu a boravak prijavljuju u mjestu u kojem imaju vikendicu kako bi mogli naplaćivati vožnju do Zagreba.

Pribroje li se tome i druge povlastice, od "sitnice" kao što je jeftina hrana u saborskom restoranu, preko utjecaja i razmjene usluga u zapošljavanju rodbine i prijatelja te unosnog posredovanja u dobivanju poslova do visoke saborske mirovine, možemo samo zamisliti na što su sve spremni kad se u svojim strankama bore za pozicije koje im osiguravaju zastupnička mjesta, i na što sve kao zastupnici nisu spremni da ne bi izgubili šansu za još jedan mandat.

Kad se piše o toj pohlepi, neizostavno se napomene kako zastupnici troše naš novac, to jest novac poreznih obveznika. Kad ih birači biraju, ne glasuju ni za njihove plaće ni za njihove povlastice. Te plaće određuju oni sami, a presudnu zaslugu za taj bogovski život ima sam vrh vlasti, bila lijeva ili desna.

Dakle, njihovi prihodi nemaju veze s demokracijom, nego baštine tradiciju svih mogućih političkih sustava u kojima su politički pouzdanici dobro plaćani kako bi dobro služili vladarima i bogatunima, a u hrvatskom slučaju i stranim porobljivačima hrvatskog gospodarstva i novca, ali i nacionalne suverenosti.

Sve zakone koji omogućuju tajkunsku samovolju i nemoćnima čine loše plaćene radnike, sve zakone koji su omogućili pretvorbu i privatizaciju kojom su razvlašteni milijuni hrvatskih građana, sve zakone koji su omogućili rasprodaju strancima  hrvatskih banaka, državnih tvrtki, nekretnina, odricanje od suverenosti na moru, kopnu i u zraku, sve deklaracije, odluke i zakone koji su omogućili suđenja hrvatskim generalima zbog Oluje itd. - donijeli su saborski zastupnici.

Malo pomalo, u posljednjih desetak godina Hrvatski je sabor čišćen i sada posve očišćen od ljudi koji bi mogli oponirati vlasti, a kadšto i vlasti i oporbi, kad je riječ o sudbinskim nacionalnim temama i pitanjima. Prvo su od takvih ljudi očišćene stranke, a onda i najviše zakonodavno tijelo. Sabor su zauzeli blijedi poslušnici iz stranačkih hijerarhija koje su godinama dresirali Sanader, Račan, Friščić, Jakovčić, Čačić i Pusićka, a Đurđa Adlešić i Ante Đapić u svojim su strankama ionako ostali sami. Sanader, Mesić, tajkuni, Europska unija, NATO i svi oni u svijetu koji u manjoj ili većoj mjeri štite svoje interese u Hrvatskoj, sada su sigurni da ni u čemu bitnome u Saboru neće biti nepokorne oporbe ili neželjenoga ishoda glasovanja.

U Saboru je ostao samo sitniš koji marljivo zbraja kilometre prijeđene automobilom i čuva potvrde s naplatnih kućica na autocestama kako bi ih predao saborskim blagajnicama.

Na početku tekućeg saborskog zasjedanja izostanak pitanja za Sanadera nije bio bojkot predsjednika Vlade nego izraz činjenice da Sabor premijeru ništa ne znači pa onda ništa ne znači ni premijer Saboru. Što, uostalom, onaj koji je vrijednost svog zastupništva sveo na cestarinu i cijenu prijeđenog kilometra ima pitati premijera kad premijer ionako odgovara samo Bruxellesu!?