Saborska gibanica – ima tri sloja ničega, a između njih je ništa

Neki je dan bilo naprosto degutantno slušati i gledati saborsku raspravu o proračunu za 2014. Ispaljena je tolika količina gluposti, nesuvislih primjedbi i neduhovitih dosjetki da se čovjeku smuči pri pomisli da to izlazi iz usta ljudi koji predstavljaju našu političku elitu, a u rukama drže kormilo ove zemlje. Proračun je najvažniji dokument koji Vlada predlaže, a Sabor prihvaća. On je Biblija za gospodarski i politički smjer zemlje. A posebno je važan u uvjetima duge i duboke krize u kakvoj je Hrvatska.

Proračun je neusporedivo važniji od izmjena Ustava, od uvođenja ćirilice, od Lex Perković, referenduma o ustavnoj definiciji braka na koji bacamo 48 milijuna kuna te svih drugih čudesa kojima se cijelu godinu zabavljamo, na kojima se iscrpljujemo i uludo trošimo energiju. Kudikamo važnija od ideoloških idiotarija po kojima prebiremo objava je premijera Zorana Milanovića da će do kraja godine javni dug narasti na 195 milijardi kuna. Predstavljajući proračun, Milanović je najavio i da će deficit biti najmanje milijardu kuna veći nego lani te iznio projekciju prema kojoj bi se proračunski deficit do 2016. sveo na tri posto BDP-a, na što nas tjera obveza prema EU. Ekonomska je situacija sve lošija i do te mjere nategnuta da građani svaki loš potez vlasti osjete izravno na svom džepu. Hrvatska nije zemlja socijalne sigurnosti i uhodane demokracije pa da građanima bude manje-više svejedno tko je na vlasti.

Pred zastupnike je stao premijer čija je vlada potrošila polovicu mandata, a još se nije primila ni jedne ozbiljne reforme niti je povukla potez koji bi doista vodio iz krize (osim Linićeve financijske discipline i porezne presije). Prezentirao je financijski plan i politiku upravljanja zemljom iduće godine, a na to od cijele saborske svite nije došla nijedna suvisla opaska. Umjesto da argumentirano raščereče proračun i iznesu prijedloge za njegovo poboljšanje, gospoda zastupnici su se nabacivali dosjetkama i lijepili si likove iz Alan Forda.

Valjda su sami sebi bili jako pametni i duhoviti dijeleći si (uz prigodno mantranje da će nam broj nezaposlenih uskoro doseći 400.000), usporedbe s Grunfom, Brojem 1, Superhikom... Na kraju ih je sve zasjenio Josip Borić, koji je raspravu okrunio optužbom da je Milanović odustao od našeg financijskog suvereniteta i da je naše financije dao u ruke europskih birokrata! Nema smisla prepričavati kako mu je Milanović odbrusio u svom bahatom stilu niti kako su se HDZ-ovi zastupnici prepucavali s premijerom o tome tko je odgovorniji za golem dug.

Bilo je tužno i jadno gledati zastupničku svitu kako se javlja za riječ, otvara usta i izbacuje prazne i besmislene fraze. A tako rade zato što ne rade. Lakše se dohvatiti Alana Forda i mlatiti praznu slamu nego se primiti posla, proučavati dokumente i tražiti rješenja. Jednostavnije je doći u sabornicu mašući rukama i govoriti da je loše. Političke elite davno su naučile da se ne moraju mučiti i osvajati vlast. Lakše im je pustiti da se oni koji su na poziciji sami koprcaju, narod će nakon nekog vremena ionako glasati protiv njih, a vlast će na kraju doći sama po sebi. Kako je kapnula ovima, tako će i onima.

Milanović je u proračunu za 2014. godinu najavio najmanje šest krupnih zahvata. Rezat će mirovine veće od 5000 kuna koje se isplaćuju po posebnim propisima, provesti racionalizaciju bolnica, velik zahvat u obrazovni sustav koji će sigurno zahvatiti i područje besplatnog obrazovanja, daljnje stezanje u naplati poreza, daljnju privatizaciju državne imovine te reorganizaciju državnih institucija, uključujući i pravosudne mreže. Ali od svega toga iz saborske rasprave o proračunu u eter i do ušiju građana probio se samo red izjava na temu Alana Forda, pa red skečeva i pošalica, te red konstatacija da nam je loše. Eto, iz cijele rasprave o proračunu dobili smo troslojnu saborsku gibanicu. Tri sloja ničega, a između toga je ništa.