Sačuvati kunu od sebe

Još prije mjesec dana guverner centralne banke najavljivao je da će smanjiti regulatorni pritisak na banke i osloboditi im dodatni kapital kako bi ponudile povoljnije modele otplate kredita u švicarskim francima. Umjesto popuštanja, centralna se banka ovaj tjedan odlučila na suprotan potez, u dva je dana iz financijskog sustava povukla oko 4,4 milijarde kuna, s najavom da će ići i na ove mjere procijeni li da su potrebne. Skok tečaja iznad 7,5 nije dramatičan, pa na intervenciju treba gledati kao na psihološku poruku centralne banke da su procesi pod kontrolom koliko god se previranja u zemlji činila kaotična.

Nervozu su podigle i sve češće procjene da je eurozona pred velikim padom, a ispuhala su se i očekivanja da će se Hrvatska ove godine odlijepiti od dna i početi oporavljati. HNB je reagirao na dva načina: uobičajenom prodajom eura iz deviznih rezervi te povlačenjem kuna iz optjecaja. Dodatni plasman trebao bi zadovoljiti potražnju tvrtki za devizama i omogućiti im da na vrijeme plate svoje inozemne obveze, a druga je mjera kaznena i usmjerena je na banke. Za tu svrhu HNB je išao i na rijetko sazivanje izvanredne sjednice Savjeta (redovite su jednom mjesečno, a posljednja takva bila je prošli tjedan). Odluka o povećanju stope obvezne rezerve popraćena je tvrdnjom da će HNB i ubuduće intervenirati procijeni li da oscilacije tečaja nisu “utemeljene na realnim ekonomskim kretanjima”. Tu je već problem, realna ekonomska kretanja su toliko loša da je pitanje koji je tečaj prava mjera za takva kretanja, a ono što najviše zabrinjava jest koliko se dugo tečaj može sačuvati u postojećim okvirima. U pokušaju da razbudi domaće kreditno tržište i spusti cijenu kapitala, centralna je banka posljednjih godinu dana nekoliko puta ubacivala milijarde kuna u financijski krvotok. No pokazalo se da je taj novac uglavnom stajao na računima banaka jer one ne vjeruju u sposobnost tvrtki da će vratiti kredite.

Država je uzela sebi koliko je smjela, a uzela bi i više da nije od Europske unije nametnutog zakona o fiskalnoj odgovornosti, koji ne dopušta probijanje donesenog proračuna. Dio tog kapitala je, prema upućenim izvorima, vjerojatno završio i u potezima koje jedni opisuju kao špekulativne, a drugi kao logične – kupnji eura i iznošenju kapitala iz zemlje. Bilo je pitanje dana kad će banke slobodni kapital usmjeriti prema drugim destinacijama ako ga nemaju ili ne žele uložiti u Hrvatskoj. Neželjeni bijeg kapitala i investicija dogodio bi se prije i u još većem opsegu da se cijela eurozona ne nalazi u dramatičnom razdoblju iščekivanja loših vijesti. Bankrot Grčke više nije tabu tema, samo je pitanje u kojem će se trenutku i na koji način provesti.

To će zatresti niz europskih banaka, pa i neke koje su vlasnički prisutne u Hrvatskoj. Hrvatska se zbog svoje veličine ne doživljava kao opasan i velik problem za Europu, ali bez obzira na to, ulazi u red zemalja s previsokim inozemnim dugom, pa iznova raste cijena rizika za zemlju. Vrijednost CDS-ova za RH veća je od 400 i penje se prema vrijednostima koje su bile potkraj 2008. i tijekom 2009. Jedan dužnosnik ovih dana reče da to i nije tako loše jer je talijanski CDS veći od hrvatskoga, što je mala utjeha jer rizik za većinu novih članica EU pada. Naveliko se govori i o padu kreditnog rejtinga Hrvatske, od čega navodno zemlju čuva samo uviđavnost kreditnih agencija da se ne miješaju u predizbornu kampanju.

Izborno razdoblje uobičajeno donosi veliku dozu nesigurnosti. S obzirom na neodgovornost dosadašnjih vlada (pri čemu je Jadranka Kosor u svom mandatu napravila pozitivan otklon, ali nedovoljan da bi se njezinu stranku amnestiralo od odgovornosti za stanje u zemlji), sva je sreća da su osnovni procesi uglavnom zacrtani u pretpristupnim pregovorima s EU te nova vlada neće imati prostora za iskakanja iz zadanih okvira i slobodne interpretacije dogovorenog. Monetarna je politika jedan od prostora gdje Hrvatska ima mogućnosti da intervenira, na Hrvatskoj je da sačuva kunu, bez obzira na to što će i kako eurozona učiniti sa svojom valutom. Zadržavanje stabilnog tečaja jedan je od ciljeva koji ne osporava nijedna politička opcija.