Haaška presuda šestorici Hrvata iz BiH je – čudna. Neuobičajena je, a koliko god da zvuči apsurdno, upravo zbog ovakve osude, ima prilično razloga za optimizam u “drugom krugu”. Prema rječniku i količini gadnih zločina navedenih u tekstu presude, prema osudi temeljem “udruženog zločinačkog pothvata” (UZP), moglo se očekivati da će Hrvati dobiti i puno teže kazne, dakle zajamčene za UZP – od 20 do 40 godina zatvora.
U ovom vremenskom rasponu, od 10 do 25 godina, do sada je Tribunal kažnjavao za “obični” zločin. Ta nelogičnost, kao i činjenica da je sudac Antonetti, u nizu svojih izdvojenih mišljenja, očito tražio što niže kazne, upućuje na to da obrane imaju dovoljno prostora za žalbu. Opet naočigled apsurdno, no činjenica da je i RH u ovoj presudi navedena kao tvorac zločinačkog koncepta Hrvata u BiH, te kao agresor, ići će na ruku osuđenima. Jer će se RH sada, novim dokumentima, svjedocima, mišljenjima eksperata, potruditi promijeniti za nas sramotni zaključak suda o ulozi RH. U nizu nelogičnosti jest i činjenica da je presuđeno izvan konteksta stvarnosti i rata u BiH.
U presudi se i samoorganiziranje Hrvata u BiH, te stvaranje njihove političke zajednice i HVO-a, izjednačava s krimenom. Pritom se potpuno zanemaruje činjenica: da Hrvati nisu, godinu dana prije, osnovali svoju zajednicu i HVO, bili bi pregaženi u agresiji bosanskih Srba i Miloševića, kao što se to dogodilo Bošnjacima.
Sada slijede žalbe, a predsjednik suda Theodor Meron odabrat će žalbeno vijeće. Problem je što bi taj postupak mogao trajati dvije do tri godine! Nije uobičajeno, no možda i ovdje Tribunal donese neobičnu odluku da se Hrvati, za vrijeme žalbenog postupka puste da, s ograničene slobode, ali kod kuće, čekaju konačnu presudu. A Hrvatska? Naravno, ima samo jedan cilj – ukloniti i spomen na RH, Tuđmana, Šuška i Bobetka iz druge presude Hrvatima.