Hrvatskoj treba predsjednik katolik. Definitivno! No, ta definicija nikako se ne bi smjela svesti na puke dnevnopolitičke i ideološko-svjetonazorske okvire kojima smo svakodnevno opterećeni. Tu bi ideju (gle, možda je prilika baš u ovo predizborno vrijeme) trebalo eshatološki razraditi, ući u bit njezina izazova i tek onda krenuti u potragu za takvim predsjednikom.
Iz crkvene perspektive potraga za predsjednikom katolikom bazira se uglavnom na činjenici da je Hrvatska većinski katolička zemlja, što bi se trebalo vidjeti i u vrhovima vlasti. Gotovo idealan prototip lidera-katolika za Crkvu je (a neki kažu i za većinu klera i časnih sestara) ostao Ivo Sanader.
Demokršćanske političke provenijencije, konzervativnog odgoja i podrijetla, cijeli je zapravo odisao katoličkim backgroundom. Gdje god je zakoračio iz njega je katolik zračio! Naravno, sve dok nije iskoračio na način na koji je to učinio s premijerske pozicije, a pogotovo ne danas kada mu se za repom vijori niz afera, kojima je on, navodno, bio glavni kum.
I dok je u crkvenim očima Ivo Sanader pravi Hrvat katolik, u onim evanđeoskim to sigurno nije. Nijedan katolik, kršćanin, bilo koji pravi i iskreni vjernik, kako god želite, ne bi neodgovorno bacio kormilo iz ruku i ostavio zemlju na cjedilu, prethodno je premreživši interesno-koruptivnom i politički-podobnom mrežom.
Hrvatskoj ne treba ni katolik kakav je sadašnji predsjednik, čija se savjest probudila na samom kraju mandata i kreće u istjerivanje pravde.
A u toj je pravdoljubivosti otišao toliko daleko da bi čak i samoga Hrvoja Petrača pomilovao u svom zadnjem pomilovanju. Naravno, sam Mesić nikad nije ni propovijedao vjerske vrijednosti, što nije ni loše, jer se tako kontrasti i razlike još bolje vide.
Hrvatska ne treba ni katolika Josipovića koji je smislio ZAMP-ov harač (dok premijerka nije ni znala piše li se harač malim ili velikim “h”), niti Vidoševićevu ekonomsku blagoglagoljivost čiji se odraz vidi u gomili njegova vlastitoga bogatstva, niti Bandićevu floskulu o Hrvatu-socijaldemokratu-katoliku-kopaču, itd, itd.
Hrvatskoj treba onakav katolik kakvoga je Katolička crkva u posljednjih 20 godina hrvatske demokracije propustila proizvesti i napraviti, stvoriti i odgojiti.
Na hrvatskoj političkoj sceni svijećom se, naime, može tražiti političar evanđeoskog lica, dobar ko kruh, plodan ko zemlja, krepostan dobrim djelima od općeg interesa, koji ne mari samo za sebe nego i za sve svoje bližnje.
Projekt crkvene duhovne obnove je propao (ako je ikad ozbiljno i započeo), pa Crkva u dva desetljeća ne samo da nije odgojila kršćansku političku elitu nego nije uspjela stvoriti ni podlogu za njezino stvaranje, od medija i novinara do gospodarstvenika i biznismena.
Crkvena elita sve je vrijeme potrošila više na ono “imati” nego “biti”, pa se neprestance čudi kakvim smo to ljudima i bićima nižeg moralnog reda danas okruženi. A zapravo, sve ovo vrijeme, sve je bilo hinjeno i patvoreno, pa su nam danas i takvi katolici i “katolički” kandidati za predsjednika države. Katolici se ne rađaju, nego se katolikom postaje, da parafraziramo onu izreku o svecima.
Kojoj se može pridodati i onaj dio da su mnogi od svetaca do obraćenja živjeli kao okorjeli grešnici. Što u konačnici budi nadu, da ne padnemo u opću depresiju, da će se na hrvatskom obzoru kad-tad ukazati neki katolik za vođu ove zemlje. Ali onaj pravi pravcati, kakvoga zasad ne mogu iznjedriti ni crkvene ni političke elite, čiji je zajednički interes isključivo borba za vlastiti probitak i materijalno blagostanje.
Darko, vrati se u Jutarnji prišt. Tamo te čeka društvo tvojih «katolika»: Butković, Kuljiš, Jergović i ostali tebi slični. Radi ravnoteže dobro će doći i sestrica Jelena.