O tome hoće li Vladin pokušaj reforme države i gospodarstva uspjeti neće ovisiti samo sudbina Vlade, HDZ-a i premijerke Jadranke Kosor nego možda i sudbina Hrvatske. Ovo je vjerojatno presudno i sudbonosno vrijeme koje nije ni vremenom vlasti ni opozicije.
Pogotovo ne vlasti, koja je uvjerena i koja uvjerava da sve znade, umije i može sama. Odnosno oporbe, koja uvjerava da je vlast nesposobna i da ništa ne zna, a ona zna sve. Puk koji ne živi od politike, ali mu življenje ovisi o politici, prijepore vlasti i opozicije – što bi se i kako trebalo poduzeti glede izlaska iz krize, siromašenja i širenja beznađa – može samo blijedo gledati. Ne shvaćajući kako se često prepiru o nebitnom, dok vrijeme curi, a kriza se širi.
Vladi se može naći stotinu zamjerki. Bit je oporbe i da zamjera i da predbacuje. Ali i da umjesto onoga što osporava i kritizira – predlaže nešto drugo, da nudi alternativu. Jer, općenito, ako u kriznim vremenima nemamo alternative, mi smo zapravo izgubljeni. Vlada je kao svoju alternativu dosadašnjem načinu djelovanja države i načinu življenja naroda uprogramirala rezanje troškova i štednju.
Država se sjetila štednje kad više, što bi se reklo, nema ni u lijevoj ni u desnoj! I najavila štednju na invalidima, djeci i umirovljenicima! Kud ćeš veće uštede, em su svi sposobni, em svi imaju? Invalidi imaju automobile, a ne bi plaćali cestarinu! I premda bogati, još bi da imaju i besplatno zdravstveno osiguranje! Kao i imućni i “potkoženi” penzioneri. A može se mnogo uštedjeti i na vrtićkoj djeci rastavljenih roditelja. Ta tko im je kriv što su im se mama i tata rastali? Ne može zbog toga trpjeti državni proračun!
Jadranka Kosor, koja se kao ministrica uglavnom brinula i skrbila za najugroženije i najpotrebitije, kao premijerka je najprije počela štednju na njima! Tako se uvelike nastavlja kontinuitet već uobičajenog djelovanja “hrvatskog gospodarsko-političkog genija”, nastavljanje stare ekonomske politike koju je moj pokojni otac zvao: “daj gdje ima – uzmi gdje nema”. Je li ovo prekid te politike? Kako ne.
Barem se od ove vlade, s obzirom na premijerkinu ministarsku prošlost i tada rado pokazivanu socijalnu osjetljivost, očekivalo da krene s druge strane. No, nekadašnja je socijalna osjetljivost očito ustuknula pred ekonomskom neimaštinom. Država je gospodarski lipsala. I premda nije dobro širiti beznađe, čini se da je i pred mogućim bankrotom. Nekako sliči na očajnika koji po svim džepovima i kućnim zakucima traži svaki sitniš, koji trese i dječju kasicu prasicu kao da će ga njezina sića spasiti od neimaštine. Tako i ministri tresu najnemoćnije misleći da će njihova crkavica spasiti državu!
Vlast i oporba prepiru se čiji je zapravo program za put iz krize. Pa čiji da jest, izgleda da je počeo s pogrešne strane. Ako ne želimo “propasti ko Grčka”, morat će se skupiti sva pamet pa da se nešto smisli. Dosadašnje prepirke, političke smicalice i tradicionalna “lijevo, desno” podmetanja neće Hrvatsku izvesti iz lutanja i bludnje. Nije ovo više sajam političkih taština. Ovo je hamletovsko vrijeme. Ne opamete li se i vlast i opozicija, sve bi nas vrag mogao odnijeti.
Oko biti krize i načina izlaska iz nje moralo bi se postići suglasje. Jer, uskoro bi u pitanje mogla doći i sama Hrvatska. Samo nas nitko, za razliku od Grčke, neće spašavati.
Za spas bi možda najprije valjalo obuzdati političke i ine taštine. Ali i iznova afirmirati neke potisnute i zanemarene vrline. Bez znanja, humanosti i patriotizma bijeda bi većini pučanstva uskoro mogla postati svakodnevica. A Hrvatska samo imenom, ljušturom bez sadržaja
G. Jajčinoviću, Opozicija, a i neki na vlasti (na onom brdašcu, kako li se zove!?), ne čekaju da ih vrag odnese. Njih je vrag poslao, postavio. Oni rade na tome, zapravo su već sve učinili što je bilo u njihovoj moći, da nestane nas i Hrvatske.