Šaka dukata

Kada se pročulo da vlast kani prodati dio Ine, pola se države rastrčalo podignuti gotovinu, posuditi novac ili dignuti kredit kako bi kupili dionice. I statistički siromašni građani statistički siromašne države za tren su pograbili ne baš jeftine dionice. Kada je doznala da je Luka Rajić dogovorio prodaju Dukata, ustrčala se i uzbudila državna vlast. I zamjerila Rajiću da je sklopio dogovor o prodaji, a da o tome nije obavijestio Vladu, te se požalila da je “o svemu doznala iz novina”!

Nakon što se uvidjelo da je, što bi narod rekao, vuk pojeo magare, tj. da je prodaja Dukata multinacionalnom Lactalisu prošlo svršeno vrijeme, počelo je snubljenje Rajića da novac koji dobije od prodaje uloži u Hrvatsku. No, jesu li izgledi za to veći nego što su bile Vladine šanse da Rajića nagovori da Dukat ne proda?

Bilo je predmnijevati da država zna što joj znači Dukat. Ali sudeći prema Vladinu iznenađenju i zbunjenosti Dukatovom prodajom, tako je misliti bilo pogrešno. U ozbiljnoj državi o mogućoj prodaji takve ozbiljne tvrtke ne može se doznati tek iz novina! A još manje ljutiti se na vlasnika što o tome nije obavijestio državu. Zapravo, neizravno mu predbacivati manjak domoljublja!

Kao da je dogovorio prodaju nečega što nije njegovo, nečega našeg zajedničkog. Kao da se zlobno željelo nastaviti sa starom pričom “kako je Rajić stekao Dukat”, obnoviti sjećanje na to da ga je “jamio” i iz bezlično “našeg” uknjižio kao osobno svoje. Pa nije Rajić nekoć sam došao u Dukat i bahato kazao da je njegov.

Netko mu ga je iz tadašnje vlasti (pro)dao. Ako je to i bilo za bagatelu, Rajić Dukat nije upropastio kao što su obično s “kupljenim” tvornicama činili tadašnji tajkuni. Za desetak je godina barem stotinu puta povećao Dukatovu vrijednost, radnike nije bacio na ulicu, solidno ih je i redovito plaćao, seljake mljekare manje-više isto tako. Država je bila mirna i zadovoljna – ali i lakomislena i neodgovorna.

Očekivano je, pa i prirodno, da se država, doznavši za Rajićev dogovor o prodaji Dukata strancima, usplahirila. No, što je radila prije? Kako je mogla biti iznenađena? Znatno je veće razloge za zabrinutost imala i puno prije, dok se olako prodavalo državno.

Ali je i, ne trepnuvši, često za “šaku dukata”, rasprodala gotovo sve što je vrijedilo: od telekomunikacija i banaka do naftne industrije. Prodajući, tada gotovo ništa nije uvjetovala. Sada bi – kada je sve već gotovo – privatnom vlasništvu htjela postavljati uvjete! Sada bi da Rajić dobiveni novac uloži u Hrvatsku. Gotovo da mu se sugerira da bi to trebao učiniti iz patriotskih razloga!
Kao neku vrstu duga državi koja mu je omogućila da od obična šofera postane bogati tvorničar. Zašto bi on to učinio? Pa nisu to učinili ni drugi, čak ni “veliki Hrvati” koji su se busali u domoljubna prsa. Kao što njihov novac nikad nije bio uložen u Hrvatsku, neće biti ni Rajićev – ako to ne bude njegov poslovni interes.

Kod nas samo nacionalni demagozi mogu još prodavati priče o domoljubnoj crti hrvatskog kapitala. Inače, čak i onaj tko to nije znao, mogao se za ovih 15-ak godina hrvatskog “života u kapitalizmu” osvjedočiti da kapital i profit nemaju nacionalnosti. Pogotovo ne hrvatske. Ali dok naše političke elite gotovo mahom manifestiraju osobine radićevskih “gusaka u magli”, narod šopaju kao guske.

Danas, da će iz Hrvatske “odseljeni” Rajić svoje dukate ulagati u Hrvatsku, jučer, da će se ući u trag novcu ratnih profitera, prekjučer, da će u Hrvatsku biti vraćen isisan tajkunski novac. Stvarno bogate u službeno siromašnoj Hrvatskoj to ne zanima, a naivne i stvarno siromašne tako se samo tješi. Novac nema ni osjećaja ni domovine.