Benedikt XVI. prvu je encikliku posvetio ljubavi, a potom je prijedloge i sugestije s Biskupske sinode uobličio u postsinodalnu pobudnicu dajući čak i sakramentu euharistije to obilježje nazvavši ga "sakramentom ljubavi" (njen hrvatski prijevod u utorak će biti predstavljen našoj javnosti).
Danas pak čitamo evanđelje u kojem Isus na posljednjoj večeri učenicima govori: "Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge." Sakrament ljubavi ili ljubav kao sakrament? O tome će se i dalje voditi teološke rasprave. Činjenica je da Isus ljubav stavlja na najviše mjesto.
Sve ako i ne bi bilo kakvoga drugog znaka po kojem bi se prepoznavali njegovi sljedbenici, ljubav je to prvo i posljednje mjerilo. No, kakva je to ljubav? Isus ništa ne kaže o tome da treba gajiti ljubav prema nauku, ideji, dogmi, instituciji, a kamoli prema osobinama, stvarima i pojavama.
No, govori o ljubavi "jednih za druge". Za ljude, a ne za stvari. Za osobe, a ne za pojmove. Za sudbine, a ne za fikcije. Za blize, a ne daleke i nedostižne. On i umire zbog te ljubavi. Imamo li hrabrosti, uza sve što znamo iz crkvenoga prava i tradicije, povjerovati da nas i Bog jednostavno samo ljubi i da je to taj Isusov nauk?