I prije europskog prvenstva znalo se da i u nogometu ima politike. Vidjelo se to i za njegova trajanja, pojavljivanjem političara na utakmicama. I poslije završetka prvenstva potvrdila se veza nogometa i politike. Kaznom od 20.000 švicarskih franaka Hrvatski nogometni savez nije kažnjen zbog nekog sportskog prijestupa, nego zbog politike.
Zbog onoga što su činovnici Uefe ocijenili političkim prijestupom publike. Političkom je nepodopštinom i prekršajem procijenjeno što su neki naši navijači imali šal s natpisom “Ante Gotovina”, a mnogi tijekom utakmica izvikivali: “U boj, u boj, za narod svoj!” I jedno i drugo označeno je kao nacizam!
Netko ne osobito pametan ili vičan prijevodu s hrvatskog, ili pak netko vrlo pametan, ali i dovoljno zloban, Uefinim je činovnicima povijesni usklik “U boj, u boj!” preveo kao suvremeni ratni poklik, kao bojni zov, doslovce: “U rat za svoju zemlju!” S takvim prijevodom na stolu, u hrvatski, od prevodioca još puno manje upućeni Uefini funkcionari, prevedeno su protumačili “kao nacistički pozdrav”!
Tko će se na kraju dugotrajnog prvenstva i na početku ljetnih odmora još zamarati nekim suvislim prijevodima s nekog hrvatskog, povijesnim i kontekstualnim tumačenjima poklika hrvatskih navijača? Da se to učinilo, došlo bi se do “nacista” Ivana Zajca, koji je umro dok je Adolf Hitler još bio nepoznati austrijski budalaš. No, koga briga za hrvatske osjetljivosti?
Od čudna prijevoda Ivana Zajca još je proizvoljnijim bio “prijevod” Ante Gotovine. Šal s njegovim imenom “preveden” je kao navijačko obilježje s “imenom hrvatskog ratnog zločinca”!? Ako odvojimo čudnovatu nečiju potrebu da na nogometnu utakmicu dođe sa šalom na kojem je ime glasovitog hrvatskog generala, to ipak sasvim ne poništava čuđenje nad Uefinom tvrdnjom da je posrijedi “hrvatski ratni zločinac”! Kako to da u Europi – koja je u našim poimanjima uvijek civilizirana i uljuđena, gdje neprestance traje vladavina prava – netko postaje “ratni zločinac”, a da mu suđenje još nije završeno?! Naše je shvaćanje “prave Europe” često idealistički budalasto, i njezina apoteoza, a ona je ponekad samo “rafinirano bezglava”.
I, kao ovaj put, nehajno redukcionistička. Pa i glede generala Gotovine. Koliki je pak hrvatski udio u tome europskom redukcionizmu? Istodobno dok se po medijima vrtjelo Uefino objašnjenje kazne HNS-u, moglo se čitati i priču nekog nizozemskog novinara da je vidio Radovana Karadžića kako sa svojom bračnom družicom negdje na putu od Foče do Gackog pije kavu!
Nebitno je koliko je ta nizozemska priča vjerodostojna, puno je od nje bitnija činjenica da je general Gotovina u nizozemskom zatvoru, a doktor Karadžić negdje – ali ne u zatvoru. Što su hrvatske vlasti učinile da Ante Gotovina ne bude zajedno s Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem svrstan u isti rang, u kategoriju “ratni zločinac”? Da nije učinjeno ništa efikasno, vidi se i po Uefinoj kvalifikaciji navijačkog šala s Gotovininim imenom. Uefi je ono na šalu isto što i nacistička provokacija! Ali sigurno ne, i jedino ne, samo Uefinim činovnicima. Pa i u Hrvatskoj je takvih. Ni njima taj navijački šal nije samo nešto neprimjereno crveno-bijelom dizajnu, nešto što se sasvim ne uklapa u navijačku ikonografiju. Premda šal takvim nije bio, i njima je bio – crn.
Danas je uzaludno čuditi se što, i inače mentalnim pojednostavnjivanjima sklona Europa, nema smisla za “hrvatske nijanse”! Ni za propuštene šanse, ma koliko bile sitne. Vrijeme je te šanse sasvim potrošilo. Što se danas može očekivati no da Gotovina i u Uefi slovi kao “ratni zločinac”, ako se već prije onog “locirati, identificirati, uhititi, transferirati” nije ništa bitno učinilo da ga se razluči od Karadžića i Mladića? Pa i Uefa je u Europi. Jedino je Hrvatska tko-zna-gdje.