Sanader ima nasljednike

Nema dana a da se ne otkrije neka velika nepodopština iza koje je stajao bivši premijer Ivo Sanader. I dokad će biti tako? Zacijelo jako dugo, jer osjećajući se i ponašajući kao neporecivi vlasnik države u kojoj može raditi što ga je volja, Sanader je svoju samovolju nametao svuda gdje je imao interesa.

U “arheološkoj aferi” u kojoj se zavrtjelo pola milijarde kuna karakterističan je primjer obnove škole u Gardunu kraj Trilja, za koju više nije bilo djece i koja je izbrisana s popisa Ministarstva znanosti. Obnovljena sa 250.000 kuna županijskoga novca, služi kao odlagalište za alat i druge potrebe skupine za arheološka istraživanja koja vodi žena bivšeg premijera, Mirjana Sanader.

Cinično je opravdanje te investicije kojega se dosjetio županijski pročelnik za prosvjetu: prilikom izdvajanja novca mislilo se na djecu u budućnosti, a u međuvremenu je arheološki projekt prepoznat kao važan za cijelu županiju. Premda je škola službeno otpisana, premda je djece iz godine u godinu manje i premda je novac za prosvjetu uvijek oskudan pa je zacijelo spomenuti iznos bio potrebniji u nekoj drugoj školi gdje djece ima, pročelnik fiktivnim učenicima iz budućnosti (kojih, na žalost, više nikad neće biti) želi predriblati zdrav razum.

Nije riječ o golemoj svoti, pogotovo ne u usporedbi s drugima koje se povezuju sa Sanaderovim imenom, ali je znakovito to krivotvorenje stvarnosti kojim se pokušavaju iskupiti bivši autokrat i njegovi poslušnici. Na žalost, ti poslušnici sedam godina nisu bili samo županijski pročelnici nego i svi ljudi iz Vlade koji danas vode zemlju. Kako su se ponašali, Sanader je s njima mogao opstati još desetke godina, nitko ne bi imao hrabrosti da mu se usprotivi, nitko ne bi bio voljan žrtvovati političku karijeru.

A žrtvovanje političke karijere za podosta ministara i HDZ-ovih dužnosnika bio bi jedini gubitak, jer su mogli nastaviti raditi poslove za koje su imali diplomu. Da mu se tko značajan odlučno usprotivio a koga nije mogao pospremiti gdje je htio kao Glavaša, možda bi danas politička slika Hrvatske bila drukčija.

Sada kada Vlada ustraje na ostanku Mladena Bajića na mjestu glavnog državnoga odvjetnika, kada se tom naumu oporba žestoko protivi jer “ništa nije radio” šest godina i jer HDZ želi da mu i dalje služi kao što je služio i u Sanaderovo vrijeme, i kada premijerka, nabrajajući primjere, oštro uzvraća SDP-u neka pomete ispred svojih vrata, čini se kao da nije važno što Sanadera više nema, nego je važno tko će naslijediti njegovo vlasništvo nad državom i njegovu samovolju.

Stječe se dojam da nitko nije čist, najnovije optužbe za kriminal među političarima zahvatile su mnoge iz samoga političkoga vrha, uključujući i Mesića i Jadranku Kosor. Čini se da bi svatko štitio svoje, da je bitka za pravnu državu zapravo bitka za mogućnost da se ona određuje i uređuje po svojoj volji i po svojim stranačkim interesima, da se za prevlast bore dva legla korupcije – HDZ i SDP.

Je li, dakle, Sanader uopće otišao, to jest, nije li dobio dostojne nasljednike, nije li on bio samo dovoljno vješt i drzak da ostvari svoju neupitnu vladavinu i raspolaganje državom kakvo je na umu svekolikoj političkoj eliti?

Jer, da nije tako, valjda bi se našao netko u vrijeme njegovih dugih šest premijerskih godina da se suprotstavi tom nezapamćenom razaranju morala u državi. I valjda se danas ne bi bilo teško dogovoriti o državnom odvjetniku i valjda bi se jasnije znalo tko je za što kriv a tko nije.

Ovako, i s jedne i s druge strane imamo optužbe i protuoptužbe jednako teške kao što su i mutne. Takvo izigravanje nevinosti traženje je prilike da grijeh uzme vlast ili je zadrži.