Nisam ručak platio 20 godina”, reče mrtav hladan Ivo Sanader, a izjava je već ušla u antologiju hrvatske političke misli. Sanader je htio reći da su mu primanja bila znatno veća nego što je to procijenio sud te da se zapravo ne trebamo čuditi stanju na njegovim računima, Bukovcima pod Fiolićevim krevetom i ostalim luksuznim pokretninama i nekretninama. Iako je imovina dr. Ive i dalje u raskoraku s njegovim primanjima uračunao sud ili ne njegove dnevnice, Sanader vjerojatno nije lagao kada je rekao da ručak nije platio 20 godina.
To što smo Sanaderu plaćali ručkove dvadesetak godina više zapravo nije ni važno jer se njime bavi sud, ali problem je što smo naivno vjerovali da će njegovo uhićenje prekinuti praksu naših političara da se oni časte, a mi plaćamo.
Primjerice, ovih dana čitamo koliki su mjesečni troškovi hrvatskih župana iz koje god stranke bili. Svi imaju plaćicu 15-18 tisuća kuna, bijesne službene automobile, vozače, besplatno telefoniranje i mobitele. Većina ih ima i službenu karticu bez limita. Znači, peglaj i plaćaj ručkove. Uz par časnih iznimaka, oni žive u istom filmu kao i Sanader, ručak ne plaćaju dok im traje mandat.
A mi se i dalje čudimo zašto inicijative za smanjivanje broja županija i racionalizaciju državne uprave ne nailaze na plodno tlo. Pa tko bi se odrekao županije ili neke besmislene agencije i poslova u njoj. E sad, što ti poslovi uglavnom nemaju nikakvog smisla i što ih mogu obaviti ili ih i obavljaju gradske i državne službe nikoga nije briga. Slična je situacija i s brojnim gradonačelnicima, direktorima i upravama javnih poduzeća. Besplatan automobil, mobitel, službena kartica i bonus. Plaća se ne mora ni dirati, a ako se već mora pametno uložiti, ima se za vikendicu, jahticu ili umjetninu. Stoga nije čudno da naši političari tek u pedesetima otkriju veliki talent za jedrenje ili strast za kolekcionarstvo.
Opravdanje da su plaće u državnim službama i javnim tvrtkama male te da se stručnjake može privući samo nekim dodatnim pogodnostima sve teže pije vodu. To je samo alibi da bi dijelili sebi, jer za prave stručnjake ionako nema mjesta, nego za stranačke aparatčike koji besplatno ručaju, a državni deficit se gomila. Iako će mnogi reći da je apeliranje da se državne i javne službe odreknu barem dijela beneficija obična demagogija i jeftini populizam, voljeli bismo ih vidjeti na djelu.
Željeli bismo čuti za još neki primjer poput onoga u Metkoviću gdje je gradonačelnik Božo Petrov sebi i cijeloj gradskoj upravi smanjio plaću na minimalac. Gradska je kasa prazna, pa se mora štedjeti. Pozdravljamo to solidariziranje s građanima makar bilo i mrvicu populističko. Pozivi građanima da shvate situaciju u kojoj se nalazimo, štednju i rezanja imat će smisla i odjeka tek kada državna i javna uprava krene od sebe ili barem počne skromnije trošiti državni novac. Ali događa se upravo suprotno. Od početka krize ne sjećamo se da su se u Saboru, Vladi i drugim državnim institucijama pretrgli od štednje. Uglavnom stižu vijesti o tome tko je objavio natječaj za nove automobile ili potrošio na desetke tisuća kuna na besplatne ručkove ili, kako se to danas kaže, za reprezentaciju.
Stoga političari nemaju nikakvo pravo apelirati na medicinske sestre da se odreknu dodatka na noćnu smjenu sve dok oni u podne i ponoć besplatno ručaju na njihov račun.