Sanader kao Pašalić

Bio je najmoćniji čovjek u državi. Od njegova se pogleda neposlušnima ledila krv. Priča kaže da je jedna njegova riječ bila dovoljna da nečija karijera bude završena. Oko sebe je okupljao samo one koji su se bespogovorno slagali s njim. Njegova se moć temeljila na strahu, umišljenom ili stvarnom, svih u njegovoj okolini.

Od njega se zaziralo, ali nikome nije padalo na pamet odbiti njegove zahtjeve. Mogao je dobiti medijskog prostora koliko je želio i gdje je želio. Njegove se izjave nisu preispitivale, mogao je biti siguran da je njegova zadnja. Imovina mu je rasla, a nitko se nije usudio pitati odakle mu. Objašnjenja koja je davao primala su se zdravo za gotovo, njegova vjerna "vojska" optužila bi svakoga tko sumnja da mrzi sve što je hrvatsko i busala se u svoja najhrvatskija prsa.

Njegovo je ime bilo sinonim za spregu politike i čudnog novca, čudnih poslova, čudnih ljudi, čudnih prodaja i privatizacija. Trajalo je to nekoliko godina, a onda je izgorio. Polakomio se za više moći jer je moć bila nužna da ostane zaštićen. Pokušao je naći utočište u saborskim klupama, ali nije dugo trajalo. Pokušao je komplotirati s dojučerašnjim protivnicima, ali se i to izjalovilo. Kada je izgubio svoje moći, bilo je dovoljno reći "bu" da se sva njegova snaga raspline.

Odjednom, praktično preko noći, svi su tvrdili da je on bio izvor svih zala, da su ga morali slušati, da se nisu smjeli oduprijeti. Sve svoje podaničke frustracije izlili su na njega kada je ostao bez snage i političkog utjecaja. Okrenuli su mu leđa i oni koji su ga se bojali i oni kojima je omogućio da se podignu.

I ne, ne zove se Ivo Sanader. Zove se Ivić Pašalić, čovjek koji je pomalo već zaboravljen, a koji je bio sinonim uzurpacije političke moći. I on je kao i Sanader imao svoje barba Luke, svoje Jadranke, svoje pomoćnike svih vrsta koje je koristio za svoje ciljeve. Dio mu je ostao lojalan do danas, ali većina je okrenula leđa i pretrčala novom moćniku – Sanaderu, ne ispitujući način na koji je Sanader do toga došao.

Kao što će nekoliko godina nakon toga mali broj ostati vjeran palom Sanaderu, a većina se prebaciti pod okrilje nove moćnice Jadranke Kosor, ponovno ne preispitujući ni razloge ni način na koji HDZ dobiva svoje predsjednike. Nitko od njih troje očito nije shvatio kako je prolazna moć i koliko je malo potrebno da se nađu prezreni od dojučerašnjih kukavica i ulizica.

Istina, Sanaderov je slučaj teži od Pašalićeva, ali sličnosti u političkim biografijama više su nego zanimljive. Obojica su bila prepoznata kao mlade nade HDZ-ove politike. Obojica su svojim sposobnostima za manipuliranje fascinirala dio politike i javnosti. Obojica su na svom zalasku strepila od onih koji bi mogli progovoriti ili otkriti transkripte.

Obojica su zaboravila da nisu moćni sami po sebi, nego da moć crpe izvan sebe. Pašaliću se činilo da može opstati i nakon Tuđmanove smrti iako je Tuđmanova podrška bila početak i kraj njegove slave. Sanader je mislio da može biti i Sanader i Tuđman u jednom, ujediniti moći obje funkcije i koristiti je kako mu se svidi. No Pašalić, za razliku od Sanadera, nije imao formalnu izvršnu vlast, nije imao značajnu podršku ni unutar Hrvatske ni izvan nje, njegova je politička reanimacija nakon nekoliko slabašnih pokušaja završila neuspješno i nikome više zapravo nije bitan iako njegova priča nije dokraja raščišćena i magla koju je rasprostro nad svojim godinama vladavine i dalje stoji, bez stvarnih dokaza i bez stvarnog finala.

Sanader je, međutim, za sve svoje manipulacije obilato koristio poziciju premijera, uvlačio ili bio uvučen u poslove i unutar Hrvatske i izvan nje. U svijesti javnosti debelo je po negativnoj percepciji potukao Pašalića, postao je istoznačnica za najgoru vrstu političke prijevare. S jedne je strane prodavao europejstvo i neku novu i drugačiju Hrvatsku, a s druge njegovao ono najgore: nepotizam, korupciju, dogovore ispod stola. I zato Pašalić, kakav god da je bio, ipak zaslužuje kolektivni zaborav. Sanader ne, njega nitko ne smije zaboraviti. Ni DORH ni narod.