Sanader se nije predomislio

Ministar Šuker, pretpostavljam, teška je srca krenuo u ujednačavanje trošarina na cigarete. Za Hrvatsku je to višestruko bolna priča. Državi nikad nije bilo lako odreći se prihoda iz tog izvora, pa je računala na nekoliko godina prijelaznog roka do uvođenja europskih pravila koja ne podnose diskriminaciju uvoznih u odnosu na domaće cigarete. Pri trenutačnom vodostaju državnih prihoda, državi to pada pogotovo teško.

Ujednačavanje trošarina, koje će dovesti do pojeftinjenja uvoznih i poskupljenja domaćih cigareta, dakle do manje konkurentnosti domaće duhanske industrije, zaboljet će rovinjsku tvornicu duhana. No dok će se Adris, koji je uvijek znao rasporediti jaja u više košara, nekako snaći, domaći proizvođači duhanskog lišća nemaju puno rezervnih varijanti.

No priča s duhanom u ovom je specifičnom trenutku, kad hrvatski pregovori s EU nisu ni na nebu ni na zemlji, važna u prvom redu kao indikator stava hrvatske Vlade.

Široj javnosti je možda promaknulo da je pregovaračko poglavlje o porezima, u koje idu i trošarine na duhan, bilo jedno od ‘blokiranih’ poglavlja, za koje Slovenci međutim nisu bili krivi. Unutar Europske unije, a ponajprije među duhanskim lobijima, postojalo je prilično snažno protivljenje tome da Hrvatska nastavi s primjenom različitih poreznih režima za domaće i strane cigarete. Duhanski lobiji su moćni.

No i domaći interesi su moćan argument i kad ih je Sanaderova vlada odlučila potisnuti u korist pregovora s EU upravo u ovom trenutku, bio je to najjasniji mogući znak da ne gubi vjeru u završetak pregovora do konca ove godine. Hitno odustajanje od poreznog režima što ga je Europa ocijenila diskriminirajućim u odnosu na njene proizvođače cigareta bilo je praktična demonstracija Vladina uvjerenja da se i dalje isplati ‘ganjati’ kraj 2009. kao završetak pregovaračkog procesa.

Ovih dana nije lako zadržati fokus na tom cilju. Običnim, pa ni bolje treniranim okom, ne vidi se lako što točno ide naruku toj hrvatskoj ambiciji, a istodobno, bodu u oči velike političke barijere. I od racionalnih, staloženih ljudi može se ovih dana čuti da pregovori s ‘prgavom’ Slovenijom više nemaju smisla.

Jedan stranački čelnik, koji nikako ne spada među desne ekstremiste, smatra da bi se s odgodom pregovora možda i profitiralo. Vladi se potiho nude alternative. Ako slovenska blokada pregovora ostane na snazi, kaže jedna takva opcija, ne bi trebalo ni inzistirati na formalnom članstvu, već bi se Hrvatska, poput Islanda, mogla usredotočiti samo na ulazak u eurozonu...

Unutar državnog vrha, unatoč svemu, o drugim rješenjima, osim skorog završetka pregovora, još se ne razmišlja, iako postoji struja koja smatra da se prevelikim vezanjem na datume ulaska u EU Hrvatska previše izlaže slovenskim ucjenama. No čak ako je to i točno, ako bi se prva povukla iz trokuta za pregovore što ga je povjerenik Rehn uspostavio prema Hrvatskoj i Sloveniji sa svojom inicijativom, Hrvatska bi dala za pravo Ljubljani, iako čvrsti međustranački konsenzus postoji barem o tome da su pravni argumenti na njenoj strani.

Povlačenje iz utrke za EU pod upitnik bi dovelo mnoge reforme u koje je državna administracija proteklih godina uložila velik napor. Pogotovo bi upitni bili projekti djelomične asocijacije, na primjer samo u eurozonu, jer i o tome bi morale odlučivati ostale članice poput Slovenije, a Hrvatska bi se, u tom nekom novom valu težnje za samostalnošću od EU, odrekla, recimo, vlastite centralne banke, što je u najmanju ruku kontradiktorno. Najopasnije je, međutim, što bi odustajanje od EU zbog ponašanja Ljubljane bio idealan ambijent za revitalizaciju negativnog nacionalizma, sa svim posljedicama koje on može imati u izoliranom, zatvorenom društvu.