Sanader ‘unervozio’ Hrvatsku

Bankari jedne tzv. hrvatske banke u, treba li uopće reći, stranom vlasništvu, spremaju se na veselo putovanje za novogodišnje praznike. Nekoliko dana u Las Vegasu, gdje će malo kockati, nekoliko dana u Aspenu, gdje će se malo skijati, a onda, kao desert u uzbudljivom meniju, nekoliko dana šopinga u New Yorku. Ljudi su odradili svoj posao, naplatili sve kamate na kredite i zaslužili su mali predah. Tko im to može zabraniti? Sanader, koji gubi bitku s vlastitim živcima? Briga ih za Sanadera, njemu ne odgovaraju, njihovi gazde sjede negdje drugdje. Strah od krize?

Pa znaju oni da će teret krize podnijeti netko drugi. Vlastita savjest? A što oni zapravo imaju s ovim društvom i njegovim problemima osim klijenata koji tonu sve dublje u zaduživanje i čije će kuće možda na bubanj ako ne budu mogli vratiti dugove, pa će se banka opet lijepo naplatiti. Baš ništa. Kao što će i svi vajni menadžeri državnih poduzeća uredno primiti i dati svoje skupe poklone važnim poslovnim partnerima, a nakon toga se pobrinuti da se njihovo poduzeće pomakne na listi prioriteta za plaćanje. Neće oni preskočiti niti jedan ručak ili večeru u uskom krugu istih kao što su sami, jer niti njih nije zapravo briga za Sanadera. Ni prvi ni posljednji premijer u njihovim životima.

Bez domjenaka će ostati radnici tih poduzeća, koji su se možda čak i veselili tim zabavama. Oni su ti koji će morati dolaziti na posao pogruženi i sa strahom, svjesni da velik teret odgovornosti za izlazak iz krize leži na njihovim plećima. Od njih se očekuje da svoj eventualni otkaz zbog rezanja troškova (jer radnici su u Hrvatskoj uvijek trošak) prihvate s razumijevanjem jer veće su stvari posrijedi od njihove male egzistencije.

Paralelni život dvije Hrvatske nema međusobno dodirnih točaka osim preko vlasti. Bogati i zbrinuti neće izgubiti svoja skupa zadovoljstva. Njihov profit neće biti ugrožen, bit će možda nešto manji. Njihov će novac biti zaštićen jer oni su se i s burzi povukli prije nego što je sve otišlo u nepovrat, baš u trenutku kada su se ljudi s premalo informacija i premalo novca odlučili upustiti u tu rizičnu igru u kojoj su sve izgubili. Oni će i dalje biti dovoljno blizu vlasti da jasno daju do znanja što im od nje treba, ali i dovoljno daleko od nje da je puste da potone ako procijene da je to za njih bolje.

Sirotinja je ta koja će i dalje biti izložena dnevnoj proizvodnji panike, koju sije prije svega nedorečena i nesigurna Sanaderova politika. Oni gledaju u Sanadera očekujući rješenja, oni biraju vjerujući da vlast nešto može promijeniti. I zato nema ničeg čudnog u Sanaderovim čestim promjenama mišljenja. Hrvatski se premijer bori da opstane između te dvije Hrvatske jer jedna mu treba zbog broja glasova na izborima, a druga jer o njoj ovisi između brojenja glasova. Problem je, međutim, što Sanader u vlastitoj krizi ne pokazuje državničko držanje, što je dopustio da ga pojede vlastiti temperament i da nerealna slika o samom sebi nadvlada objektivnu sliku stvarnosti.

Njegova nervoza postaje nervoza svih građana, uspio je svoju nesigurnost preliti na cijelu Hrvatsku. Ljudi ne mogu vjerovati premijeru koji iz dana u dan oscilira u odlukama, koji poriče vlastite izjave, koji daje do znanja da ne zna što bi dalje poduzeo, kojeg može uzdrmati razumljivo i opravdano nezadovoljstvo građana s kojim se susreću i drugi premijeri u Europi, ali ne reagiraju tako panično. Sanader bi želio da ga narod voli bez obzira na pogreške koje radi, da njegov autoritet ostane neupitan iako ga je sam kompromitirao. Za Sanadera je ovo teško vrijeme, možda teže nego za Hrvatsku, ali nije ga smio preliti na svoje građane. On bi kao premijer trebao biti glas razuma, staloženosti, jasnih odluka. Trebao bi biti sve što nije.