Sanadera nema, što dalje?

Premijerka J. Kosor odradila je prvu ovogodišnju sjednicu Vlade posve neinventivno. Naizgled važno je odredila prioritete za sljedeće razdoblje: nastavak pregovora s EU, borbu protiv korupcije i izlazak iz krize. No koliko god da jest važno, zazvučalo je dosadno i općenito. Nijedna konkretna mjera nije izrečena, nije iskoristila priliku da, nakon što se odlučno riješila Sanadera, odredi naznake daljnjeg puta. Mogla je, na valu svoje novostečene popularnosti i konsenzusa protiv Sanadera, na početku godine poslati znatno jače poruke.

Naravno da je ova godina nastavak sljedeće i da se prioriteti ne mijenjaju jer ništa nije do kraja riješeno. No javnost želi odmah čuti i nešto konkretnije o daljnjem punjenju Remetinca, o stvarnom stanju u gospodarstvu i konkretnim načinima izlaska iz krize. Vrijeme za općenite poruke koje ne znače ništa je prošlo; želi li stabilizirati svoju vlast, morat će ne samo rekonstruirati vladu nego i rekonstruirati način i sadržaj svoga rada. Od nagađanja koji će ministri biti zamijenjeni novim ljudima znatno je važnije što će ti novi ljudi raditi. Micanje kompromitiranih i nesposobnih valjda konačno postaje nešto što se podrazumijeva. Zaštita takvih treba ostati daleko u Sanaderovu vremenu, Kosorova se više ne bi smjela niti igrati time o kome god riječ bila.

Vlada treba biti fokusirana na stvarne promjene, ekipirana efikasnim i nekompromitiranim ljudima koji imaju konkretne programe, rokove i odgovornost za (ne)izvršavanje svojih zadataka. Premijerka ima priliku završiti s kumstvima i prijateljstvima i nametnuti nove kriterije, koje će morati poštovati i sljedeća vlada, čija god bila. Njezina šansa za opstanak je podrška u Saboru, a nju će moći dobiti samo ako to što bude nudila naiđe na podršku većine koja joj je potrebna za opstanak. A to znači uzimati puno više druga mišljenja. Opozicija, koja zagovara prijevremene izbore, čekat će je, s punim pravom, na svakoj pogreški, a ona si pogreške više ne može dopustiti. Vrijeme bahatih ministara na aktualnom satu je prošlost. Vrijeme političara bez pokrića treba zauvijek završiti sa Sanaderovim padom. Došlo je vrijeme za poniznost pred Saborom i pred građanima.

Broj ruku koje su potrebne za podršku HDZ-ovoj vladi mogao bi se dramatično smanjiti ako Kosorova ne bude uspjela dokazati da to što radi doista ide u korist građana i na taj način natjerati protivnike da i oni razmisle o svojim potezima. Javnost na njezinoj strani jedina može umanjiti njezinu objektivnu slabost u Saboru, a to će postići jedino ako u svoje prioritete uključi i razgovore s puno širim krugom ljudi iz struke, ali i iz politike. Mora se otrgnuti od HDZ-a da bi ga sačuvala. Za svaki postupak treba će joj stvarno pokriće, a ne kao do sada fiktivno koje se realiziralo pukim nadglasavanjem u parlamentu. I koalicijski partneri u Vladi i opozicijski protivnici imaju razloga za svoju matematiku, a ona više ne uključuje interese HDZ-a.

HDZ, naime, zaslužuje izborni poraz zbog Sanaderovih šest godina, o kojima sada odjednom imaju puno toga reći i oni koji su prije tvrdili da sve što su građani osjećali na svojoj koži nije istina. Zaslužuje poraz i zato što se u mandatu i pol pokazao kao stranka koja nema ni ideju ni inicijativu, koja je izabrala loše kadrove, koja je zataškavala afera i štitila kriminal. Kosorova je bila važan dio te stranke i po tome je i ona zaslužila poraz. U prilog joj trenutačno ide samo to što se narodu uvukla pod kožu, ali to se vrlo brzo može promijeniti. Ucijenjena s jedne strane opozicijom i koalicijskim partnerima, koji sada mogu nametati svoja rješenja, a s druge strane HDZ-om, koji je još uvijek daleko od stvarne stabilnosti – zbog čega se Kosorova i te kako boji ući u sukob s Kalmetom i “njegovim” zastupnicima – premijerka ima znatno sužen manevarski prostor. Situacija je za nju prilično očajna. A u očaju, zna se, slijedi ili panika ili odluka.