Sanaderova odgojna pljuska

Kako već i priliči, Bleiburg i Jasenovac, kad god se spomenu, i to zajedno, u sličnom kontekstu, izazovu valove reakcija, često posve neracionalne. Kad se tome pridoda i ideološka zadrtost nekih pojedinaca i grupa, činjenice i objektivno promišljanje često se nađu skriveni u kutu. Iznova je te strasti u srijedu potpalio premijer Ivo Sanader u Hrvatskom saboru, kad je naveo kako bi za to da se prevlada hrvatska bliska prošlost bilo poželjno da politički i vjerski vođe ove zemlje odaju počast žrtvama i u Jasenovcu i u Bleiburgu. Ali potpalio ih je u pozitivnom smislu i svima zapravo odaslao pravu političku, dalekovidnu pljusku.

Možda se nakon nje netko od prozvanih i otrijezni. Jer, zaista je krajnje vrijeme da se Hrvati konačno prestanu dnevnopolitički sukobljavati zbog prošlosti. Istina, ona je bolna jer mnoge rane do danas nisu zaliječene, i to prije svega one emocionalne, zato što mnoge žrtve nisu dobile jednaku zadovoljštinu. Za partizanske i komunističke zločine nitko do danas nije odgovarao i to boli, najviše obitelji i pojedince koji su bili žrtve ili su to bili njihovi bliski. Na žalost, vrijeme se ne može vratiti, nego treba gledati naprijed i te rane nastojati koliko-toliko zavidati. To će biti koliko-toliko moguće kad se o žrtvama prestane licitirati i kad se prestanu žrtve Jasenovca vrednovati na jedan, a Bleiburga na drugi način.

Što Sanader želi poručiti? To da je svaka žrtva uvijek žrtva te da svi mi danas, u 21. stoljeću, imamo civilizacijski dug prema svim žrtvama i stradalnicima koje ne smijemo mjeriti prema nečijim uskogrudnim, ideološkim i politikantskim potrebama. Isto tako, zločin je uvijek zločin i kao takav treba ga osuditi, kao i to da nitko ne može biti kažnjen bez nepristranog suđenja. Niti se jedan zločin može opravdavati drugim zločinom. Jasenovac i Bleiburg ne mogu se izjednačiti, ali ocjene tih događaja treba prepustiti povjesničarima. Društvo se s time mora suočiti, a pojedinci u tome moraju prednjačiti.

Naši antifašisti sigurno se neće odazvati jer ih koči ideološka zadrtost. Ali vrh Katoličke crkve o tome bi i te kako trebao promisliti i učiniti taj simboličan korak unatoč nekim razumnim protuargumentima, a ne da sve ostane samo na požeškom biskupu u jasenovačkoj crkvi. Crkvu su nekad krasili vizionari koji su pokretali društvo, pa bi tako i biskupi danas trebali biti iznad ostataka komunista. Nemojmo zaboraviti predsjednika Stipu Mesića koji traži nemoguće argumente kako ne bi otišao u Bleiburg. On se očito ne može izdići iznad svojih skučenih povijesnih okvira, što bi kao predsjednik svih građana trebao i morao. Sanader je pokazao da se može, kao i Račan i Milanović. Tko je sljedeći?