Šansa za vraćanje u Europu

Hrvatska za dvadesetak dana dugoročno i sudbinski odlučuje o svojoj budućnosti. U prošlosti su uvijek u povijesno presudno vrijeme o Hrvatskoj odlučivale njezine elite. Sada će drugi put, na referendumu, priliku za odlučivanje dobiti svi njezini državljani. Referendumska odluka odredit će hoće li se Hrvatska politički vratiti u europsko ili u balkansko okruženje. Odluka koja se donese 22. siječnja zato i nije obična, nego povijesna. Kao i ona 1918., kada su hrvatske političke elite odlučile da njihovo izaslanstvo ode u Beograd i dogovori ujedinjenje u južnoslavensku državu.

Odlazak hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića i bivše premijerke Jadranke Kosor u Bruxelles na potpisivanje predugovora o pristupanju Hrvatske u EU nije pratila euforija znana kao krležijanska Pijana novembarska noć iz 1918., prije ujedinjenja u prvu jugoslavensku državu. Dok Miroslav Krleža spominje “potoke malvazije”, Stjepan Radić, pak, opominje zagrebačku delegaciju dalekovidnim – “Ne srljajte kao guske u maglu”. Nije on bio protiv ujedinjenja, ali je bio protiv ulaska Hrvatske u novu državu navrat-nanos i pod svaku cijenu. I pripremu ulaska današnje Hrvatske u EU prati staro radićevsko upozorenje. Jer, i današnje su se hrvatske političke elite već odlučile za jednu alternativu, kao i nekadašnje. Prijašnje za ujedinjenje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, sadašnje za Europsku uniju.

Hrvatska se referendumska odluka svodi na ili-ili, tj. EU ili ništa, odnosno Zapadni Balkan. Trećega puta i nema. Zapravo, takva mogućnost nije uopće ozbiljno ni razmatrana. Hrvatska izvan EU nije kao politička ideja i kao eventualna realnost, u našim političkim i u intelektualnim krugovima, nikada nije ni artikulirana kao razložna i kao iole ravnopravna opcija. Sve imalo povezano s tom zamisli javno je sasvim potisnuto, svedeno na nešto manje vrijedno i idejno zaostalo. Euroskepticizam, kao sasvim legitimni politički pogled i tip mišljenja, kod nas je izvrgnut ne samo javnoj kritici nego često i javnom podsmijehu. Euroskepticizam je kao zdravorazumski stav s vremenom namjerno sveden na banalno, na bedastoću o “siru i vrhnju”.

“Sir i vrhnje” su svaki suvisli razgovor o Hrvatskoj mogućoj i izvan EU učinili šarlatanskim. Od samog početka Hrvatska je mišljena uglavnom unutar EU. Vjerojatno je to uvjetovano i strahom od neke “nove Jugoslavije”, odnosno strahom od vezanja za balkanske političke asocijacije. EU je u tome razmišljanju doživljavan kao spas od mogućega novog balkanskog vezivanja. Zato je Hrvatskoj toliko i bilo važno da samostalno uđe u EU, da je se više ne trpa u neki zajednički politički paket sa Srbijom i ostatkom Balkana. To je sigurno i danas glavni razlog zbog kojeg bi na referendumu trebalo glasovati za ulazak u EU. Istina je, EU se počeo ekonomski urušavati pa se i hrvatski ulazak u EU gleda kritičkije nego bi to bilo da u EU nije počela kriza. Glasačima protiv EU sigurno će upravo to, i strahovanja za nacionalni identitet, biti i najjači argument kontra hrvatskoga ulaska.

Hrvatska u alternativi EU – Zapadni Balkan zapravo i nema izbora. Samostalnosti se Hrvatska u strahu od Balkana odrekla. Ona čak nema ni akademske elite koja bi organizirano zastupala i ekonomsko-politički model moguće hrvatske samostalnosti izvan EU. Ali Hrvatska nema ni ozbiljan program i strateški plan kako se pozicionirati i unutar EU; što tamo kani i kako to postići. A bez takvog plana teško da u EU može biti osim – europska periferija. Zbog nedostatka takvih planova svojedobno se Radićevo upozorenje o “guskama i maglama” danas više odnosi na neimanje takvih suvislih planova, nego na sam ulazak u EU. Ulazak u EU je političko-gospodarsko-psihološki važan hrvatski iskorak s Balkana. Ali budućnost Hrvatske u EU ovisit će najviše o hrvatskoj sposobnosti i pameti. Naime, očekivati je da će Hrvatska usprkos nekim rezervama ipak glasovati za ulazak u EU, tj. za svoj povratak u institucionalnu Europu.