Kolumna

Sarkozy je imao pravo

Foto: 'FRANCOIS LENOIR'
Sarkozy je imao pravo
Foto: Pixsell
Instagram
Autor
Stojan de Prato
22.03.2011.
u 12:00
Njemačka savezna kancelarka smatra da se EU nema što miješati u unutarlibijski pokolj
Pogledaj originalni članak

Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy redovito skače prije no što kaže “Hop!”, pa ga njemačka savezna kancelarka Angela Merkel mora držati na lancu, slaže se niz europskih čelnika. No ovaj se put Sarkozy, na sreću stotina tisuća stanovnika Benghazija, Tobruka i drugih libijskih gradova, posebice onih u području prije poznatome kao Pentapolis, odnosno Kyrenaika / Cirenaika, oteo Merkeličinu zagrljaju. Njemačka savezna kancelarka, naime, kao i njezin ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle, smatra da se Europska unija nema što miješati u unutarlibijski pokolj.

Nerazumnu egocentričnost i bezosjećajnost nekih europskih ne samo dužnosnika prema nedaćama naših susjeda na južnoj sredozemnoj obali kao šok sam doživio iz usta jednoga nizozemskoga dopisnika u Bruxellesu. Uvjeravao me da se sudbina libijskoga puka “nas ni malo ne tiče” te da je “jedino bitno da se ne damo uvući u još jedan Afganistan”. Od državljana zemlje koja na duši nosi krvavi pečat Srebrenice očekivalo bi se više sućuti. No čini se kao da takve u Srebrenici ne muči masakr tisuća nevinih stanovnika, već samo činjenica da su se njihovi vojnici pritom osramotili. Isti je sebični dopisnik zagovornik Europske unije usprkos tomu što upravo Nizozemci uplaćuju najviše po glavi u europski proračun, “zato što nam EU jamči mir, a cijena koju za to plaćamo neusporediva je s cijenom samo jednoga dana rata”.

– Samo to i ništa više! Kakvo “europejstvo”? Ta što ja imam s nekim Šveđaninom ili Islanđaninom! – kaže novoprobuđena nizozemska politička nekorektnost, nakon što je Nizozemska desetljećima bila vodeća članica EU po solidarnosti. Libijci? Koga briga!

Takvu nekorektnost očito otkriva i Angela Merkel, pošto su Nijemci, također desetljećima, “gutali knedle” zbog nacističke prošlosti.

No zahvaljujući upornome Sarkozyju, koji je na djelovanje u zaštitu libijskoga pučanstva prvo nagovorio britanskoga premijera Davida Camerona, a potom su obojica pridobila u početku nevoljkoga – zbog razvučenosti američkih vojnih snaga na drugim boljištima – Baracka Obamu, masakr u Benghaziju u posljednji je trenutak spriječen.

Amerikanci bi se, nakon zračnih napada kojima je uništena Gadafijeva vojna nadmoć, povukli u pozadinu i zapovijedanje u nastavku libijske operacije prepustili NATO-u. Turska to za sada sprječava jer se plaši da svojim sudjelovanjem ne izgubi utjecaj u islamskome svijetu – iako su i Arapska liga, i Organizacija islamske konferencije suglasne da je libijski diktator “sramota za Arape i za muslimane, pa treba otići”. Moguće razvodnjavanje misije kroz traženje jednoglasnosti svih 28 članica NATO-a za svaku “izvršnu zapovijed”, odnosno njezino svođenje na puko nadziranje zone zabrane letenja, nije milo ni Francuskoj, pa bi i ona prijenos zapovijedanja na NATO što više odgodila. Do Gadafijeva pada, ili bar do čvrstoga dogovora da savezničko djelovanje neće prestati prije no što diktator napusti vlast.

Za Europsku uniju i njezin uhodan sustav dugotrajna usklađivanja stavova i traženja kompromisa dječački je zaigrani Sarkozy, sa svojom vrckavim zamislima koje treba ostvariti odmah i sada, “remetilački činitelj”. U slučaju Libije, takav se Sarkozy pokazao pravim blagoslovom. Možda je stanje u Libiji zaista prezapleteno za europsku sposobnost rasuđivanja; možda je suprotstavljene interese Gadafijeva plemena Al-Qaddhafa i rojalističkih Sanoussija zaista nemoguće pomiriti unutar jedne države, osim čvrstom rukom na naftnim slavinama. No ustanak je izbio i u gradovima Tripolitanije, a ne samo Pentapolisa.

EU još nema nikakvu suvislu politiku prema probuđenome južnome susjedstvu. Da je dopustila pokolj u Benghaziju, ne bi je ni dobila priliku sastaviti.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

OB
-obrisani-
15:00 22.03.2011.

Ne treba zaboraviti i Wikileaks. Ima i toga ovdje dosta u igri, inata i slično.