Sarkozyjev autogol

Mi smo pobijedili, a Englezi su veliki gubitnici! – blebnuo je i ostao živ francuski predsjednik Nicolas Sarkozy nakon što je Jose Manuel Durao Barroso objavio sastav povjereničkoga kolegija Europske komisije u svomu drugom predsjedničkome mandatu. Istina je da je britanski premijer George Brown – Škot, a ne Englez, ali to je Sarkozyju valjda isto – nije uspio nagovoriti Barrosa da lisnicu povjerenika za unutarnje tržište drži podalje od francuskih ruku, ili bar da iz nje izuzme novčarske usluge.

Brown se, naime, plaši da bi strožoj regulaciji skloni Francuzi mogli stegnuti londonski City, pa zajedno s njime ugušiti britansko gospodarstvo.

Barroso je ipak cijelu lisnicu dao u ruke Michelu Barnieru, koji će zahtijevati strožu regulaciju financijskih usluga, dok je njegov prethodnik na tome položaju Irac Charlie McCreevey zagovarao deregulaciju i dok se neoliberalni svijet rušio. No, stroža regulacija jasna je posljedica krize, koja je uslijedila upravo zbog njezina izostanka.

A ako će nešto ugušiti britansko gospodarstvo, to neće biti stroži financijski nadzor, nego dvocifreni manjak državnoga proračuna u koji je Brown, paradoksalno, ušao upravo da pomogne osoviti gospodarstvo na noge nakon što su ga novčari kockanjem gurnuli u propast.

U vrijeme dok je u vladi Tonyja Blairea bio ministar financija, Brown bi dolazio u Bruxelles na sjednice Vijeća EU za gospodarstvo i financije samo da europskim kolegama s visoka “održi predavanje” o prednostima neoliberalnog modela, pa da potom, upadljivo nezainteresirano za njihove rasprave, čita novine.

Sada može sa zavišću gledati kako francuski “etatizam” uspješno pliva kroz krizu.

I stoga Barroso nije pogriješio imenujući Barniera. No, Sarkozy je svojim ispadom, zbog kojega su mu Britanci otkazali za protekli petak dogovoreni posjet Londonu, pokazao da će štošta u EU, pa i pravilan rad francusko-njemačkoga stroja, koji bi bio itekako potreban da pokrene Uniju nakon višegodišnje letargije, ovisiti o njegovim djetinjastim hirovima.

Bruxellesom su se bile proširile glasine da je Sarkozyjevo povlačenje potpore Tonyju Blaireu za položaj predsjednika Europskoga vijeća, te guranje “slaboga” predsjednika u liku Hermana van Rompuya, skopčano s njegovom ambicijom da se 2012, kad i njemu i Van Rompuyu isteknu mandati, kandidira na čelno mjesto u EU; tijekom lanjskoga francuskog predsjedanja Unijom vidjelo se koliko na tome položaju uživa. No, predugim si je jezikom vjerojatno pokopao izglede.

Za razliku od Sarkozyja, Barnier, koji je u EK-ovu kolegiju pod predsjedanjem Romana Prodija bio povjerenik za područnu politiku a potom i francuski šef diplomacije, sigurno će postupati promišljenije i nastojat će Britance uvjeriti da je ono što je dobro za Europu dobro i za njih. Pobijede li, pak, na ljeto na britanskim parlamentarnim izborima euroskeptični konzervativci, uvijek će ih se u EU moći preglasati, te ih podsjetiti da im Lisabonski ugovor pruža mogućnost da napuste Uniju. Izlazak Ujedinjenoga Kraljevstva vjerojatno bi uslijedio odcjepljenjem Škotske i njezinim ulaskom u EU. Pametan državnik iskoristio bi to da Britance privuče na palubu.

Sarkozy je doveo i Barrosa u nezgodan položaj: da umiri Browna, na čelo EK-ove Opće uprave za unutarnje tržište preselio je glavnog ravnatelja Opće uprave za pravdu, slobodu i sigurnost Britanca Jonathana Faulla – dopisnici ga se sjećaju kao izvrsnoga EK-ova glavnoga glasnogovornika pod Prodijevim predsjedanjem – a s toga je položaja na brzinu smijenio Šveđanina Jörgena Holmquista, iako je ovome do isteka mandata ostalo punih pet godina. Pokazao je tim potezom da se kadrovi iz malih zemalja, čak i ako one trenutačno predsjedaju Unijom, moraju ukloniti velikima.