Sat uspjeha

Prije trideset godina činilo mi se da je cijeli svijet beskrajna brbljaonica. Toliko mi je trkeljanje bez konca i kraja išlo na jetra da sam u svojoj novinskoj kolumni o novogovoru predložio da svi zašutimo. Ali, kako brbljavce naučiti da šute? Teško.

Pa sam predložio da se o šutnji obrazujemo u posebnim klubovima šutnje, da u novine uvedemo bijele stranice na kojima bi bili samo potpisi novinara koji su nešto odšutjeli i da, kao najjači oblik edukacije, a usput i relaksacije, uvedemo televizijske emisije u kojima nitko ne bi smio progovoriti ni riječi. Voditelji i njihovi gosti neko bi vrijeme sjedili pred kamerama i šutjeli.

Imao sam malih teškoća s objavljivanjem tih mjera protiv brbljanja, jer su redakcijski ideolozi u njima pronašli aluzije na tadašnju vlast, no kad je tekst izašao, nije bilo nikakvih prigovora. Svi su smatrali da su brbljavci oni drugi, a da bi to dokazali – mudro su šutjeli.

S javnim se brbljanjem, dakako, nije stalo: kako je bilo nekad, tako je i sad. No ipak s jednom razlikom: nekad je pokretač brbljanja bio programirani (socijalistički) optimizam, a trenutno mu zamah daje podivljali pesimizam. Brbljanje se, dakako, teško podnosi bez obzira na predznak, ali ipak nije svejedno masiraju li nas zbrkanim raspravama o prednostima samoupravnih interesenih zajednica ili nas svakodnevno izlažu torturi loših – stvarnih i izmišljenih – vijesti i najcrnjih prognoza. Istina se, naravno, mora čuti, no nikako ne može biti istina da je baš sve što se oko nas zbiva samo nazadak (recesija), lopovluk, bezizlazje, gubitak i neuspjeh!

Nesupjeh – to je ban svih današnjih hrvatskih brbljaoničkih banovina za proizvodnju društvenog mraka. Koliko smo puta čuli da nam brodogradilišta propadaju? S koliko je strana (i s koliko mazohističkog zadovoljstva) osvijetljen navodni neuspjeh najveće hotelske kompanije na Hvaru? Koliko je tinte potrošeno na dokazivanje da nema nikakve šanse da pobjegnemo financijskoj nemani koja nam upravo razvaljuje ulazna vrata? Koliko su puta na televiziji gostovali neovisni analitičari ovisni o svojim propalim životnim i profesionalnim projektima? Na koliko nas sve načina svakodnevno uvode u tajne neuspjeha?

Stoga bih, sad malo drugačije nego prije 30 godina, predložio da se od zaraze izazvane štovanjem zlatnog teleta neuspjeha pokušamo zaštititi malim kultom uspjeha.

Za početak bi možda bila dovoljna jedna televizijska emisija u trajanju od 60 minuta, koja bi se emitirala svake večeri u najgledanijem terminu, npr. u 20 h. Naslov bi joj mogao biti “Sat uspjeha”, sastojala bi se isključivo od priloga o nekom uspjehu: pojedinca, obitelji, skupine, kluba, tvornice, koncerna, škole, instituta, sela, ulice, grada...

Emisija bi, naravno, išla na HTV-u – jer to je jedina hrvatska televizija od koje se u ime javnog interesa nešto uopće može pokušati tražiti – a realizirati bi je mogli novinari koji se još umiju radovati tuđem uspjehu, kakvi su npr. Mladen Stubljar, Joško Martinović, Goran Milić, Krešimir Mišak...

Dosadna sigurno neće biti. Dapače, s obzirom na činjenicu da se sada o uspjesima javno govori vrlo rijetko, i bez velikog bi truda mogla biti vrlo gledana. I postati jedna od najvažnijih antirecesijskih mjera.

Tko misli da je sve to naivno, neka se pozabavi vezom između izraza lica i izjava političara navečer i kretanja na burzi ujutro!