Znate li koja je definicija nogometa? Prema Pravilima nogometne igre, dokumentu koji svake godine objavljuje Hrvatski nogometni savez – nogomet je “momčadski sport koji se igra između dviju ekipa sastavljenih od 11 igrača”.
Kako se nigdje u tom dokumentu izrijekom ne spominju igračice, netko bi doslovnim tumačenjem Pravila nogometne igre mogao sasvim legitimno zaključiti da ženski nogomet zapravo nije nogomet. Pa kad vam pred očima 22 ženske osobe manevriraju loptom na pravokutnom travnatom igralištu duljine 110 metara i pokušavaju je usmjeriti u gol širine 7,32 metra, znajte da uopće ne gledate nogometnu utakmicu, već neku drugu, nepoznatu igru.
Nije tu bitno ono što vi vidite, čujete ili mislite. Tako kaže zakon. Ovakvu nakaradnu pravnu logiku, koja stvarnost podređuje tumačenju zakonskih normi, prošlog je tjedna upotrijebilo i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa izdajući mišljenje kako se Zakon o sprečavanju sukoba interesa ne primjenjuje na savjetnike premijera. Pravna je logika sljedeća.
Zakon se primjenjuje na Vladine dužnosnike, a savjetnici nisu dužnosnici jer ih ne imenuje Vlada, već premijer – čelni čovjek te iste vlade – osobno. A kako se na njih zakon ne primjenjuje, oni teoretski i ne mogu biti u sukobu interesa. Pa je tako, primjerice, savršeno zakonski ispravno da njihove tvrtke posluju s Vladom, čak i ubiru velike profite od Vladinih odluka – koje su sami svojim savjetima premijeru promovirali.
Nije to ništa novo. Borislav Škegro, bivši ekonomski savjetnik premijerke Jadranke Kosor, bio je glavni idejni kreator ideje osnivanja Fondova gospodarske suradnje – financijskih institucija kroz koje država i privatnici zajednički ulažu u perspektivne gospodarske projekte.
Treba li pritom napomenuti da je jedan od fondova osnovala i Škegrina tvrtka Quaestus i zadnjih godina na ime naknade za upravljanje ubrala nekoliko milijuna kuna državnog novca. Je li to sukob interesa? Nebitno. Savjetnici, poput Škegre, ne mogu biti u sukobu interesa. Tako kaže zakon. A zakonima treba vjerovati. Kao što treba vjerovati i aktualnoj vladi kad obećava da će implementirati više etičke standarde od svojih prethodnika. To se valjda odnosi i na premijerove savjetnike. Evo primjerice, premijerova savjetnica za odnose s javnošću Zinka Bardić – neformalna ministrica komunikacije – u Vladi volontira, a plaću prima od jedne velike PR agencije.
Ta agencija, među ostalim, zastupa i tvrtke koje Hrvatskoj žele prodati ratne avione, ovdje graditi tvornice, dućane itd. No, što kad primjerice u istoj godini premijer odbije primiti u posjet čelnog čovjeka najveće svjetskog proizvođača prirodnog plina, a primi proizvođača najvećeg svjetskog proizvođača namještaja, kojeg uzgred zastupa tvrtka koja isplaćuje plaću Zinki Bardić. Što je premijeru o tome savjetovala savjetnica? Je li i to sukob interesa? Ah da, savjetnici ne mogu biti u sukobu interesa.
Tako kaže zakon. Kao što kaže da u sukobu interese ne mogu biti ni članovi nadzornih odbora javnih i državnih poduzeća. Pa je tako primjerice od sukoba interesa izuzet i Siniša Petrović, premijerov savjetnik za europsku politiku koji sjedi i u nadzornim odborima Ine i Croatia Airlinesa. Sjedi i u nadzornom odboru jedne velike privatne kompanije – koja svoje proizvode prodaje i na Ininim benzinskim pumpama – a premijer ljetuje kod njezina vlasnika. Ima li tu sukoba interesa?
Petrović trenutno navodno vodi i pregovore s mađarskim MOL-om. Kako su u prošlosti takvi pregovori kvalitetno vođeni, nedavno je opisano na Županijskom sudu. A onda je to radio potpredsjednik Vlade – uz sve zakonske standarde odgovornosti koje za dužnosnika postoje.
Sada to radi čovjek koji, po zakonu, nije dužnosnik. Gdje su tu visoki standardi transparentosti u koje se zaklinje premijer i njegovi suradnici? Ne vidite ih. Nema veze. Vlada će možda uskoro izdati zakon o transparentnosti – pa ćete biti zakonski prisiljeni na to.