Čak je i jedan komentator – obožavatelj opozicije, pogotovo SDP-a i Zorana Milanovića, napisao kako je “problem oporbenih stranaka da mi o njihovoj ekonomskoj i socijalnoj politici, kao ni o strateškim planovima za preuređenje državnih i društvenih institucija još nismo čuli apsolutno ništa”. Nedavno je nešto slično o Milanoviću rekao Ljubo Jurčić, negdašnji bliski suradnik šefa socijaldemokrata, koji je pretprošlog mjeseca napustio stranku. Uz to, naklonost je birača prema SDP-u sve slabija. U anketama su u posljednju godinu dana pali šest posto te su sada u manjoj prednosti ispred HDZ-a nego u mjesecima prije izbora 2007. godine, na kojima su izgubili. Premda, dakle, glasačima ništa ne nude i premda su im šanse sve manje, nitko toliko kao esdepeovci ne ustrajava na što skorijim izborima, pravdajući svoje zahtjeve sve katastrofalnijim stanjem u kojem je Hrvatska pod vodstvom Jadranke Kosor.
Očito je da ta stranka ne računa na to da bi mogla pobijediti zahvaljujući sposobnosti svoga vodstva, nego se uzda u nezadovoljstvo građana. Ponavlja se revolucionarna logika po kojoj ljevičari moraju biti na vlasti već po tome što su ljevičari. Ta je logika za Hrvatsku pogubna. S tako lošim gospodarstvom, s toliko nezaposlenih, s toliko siromašnih, s tako podaničkim odnosom prema europskim i svjetskim gospodarima Hrvatske – imati na vlasti stranku kojoj je samo do vlasti znači tonuti sve dublje.
U čemu bismo ipak mogli “napredovati”? U samovolji i tiraniji kojom bi se prikrivala nepodnošljiva stvarnost. A tu tiraniju, uza svesrdnu potporu šefa Milanovića, navješćuje SDP-ov riječki zastupnik Željko Jovanović koji kao da je izronio iz prvih godina poslije Drugog svjetskog rata kad je bit politike bila opreka između komunista i narodnoga neprijatelja i kad je kažnjavanjem političkog protivnika svima dano do znanja da je to način na koji se trajno zadržava vlast. Za to je pak potrebno imati svoju policiju, svoje državno tužiteljstvo, svoje sudove i svoje medije.
Sama pak činjenica da pri izljevima policajne strasti Jovanović često sjedi uza Slavka Linića kojemu su zbog prodaje Excelsiora (njome je država oštećena za oko 120 milijuna kuna, deset puta više nego što ju je prema presudi oštetio Rončević kupnjom kamiona za MORH!!!) te zbog drugih slučajeva davno trebale biti stavljene lisičine na ruke, pokazuje da mu nije ni do kakve pravde nego do političkoga nasilja. Dodajmo tome da će SDP-u i Liniću društvo u koaliciji činiti Radimir Čačić kojega čeka suđenje u Mađarskoj zbog toga jer je u prometnoj nesreći usmrtio dvoje ljudi, i čije tvrtke dobro rade jedino kad je on na vlasti. Dodajmo i Vesnu Pusić koja se nikad nije oglasila o desetak kriminalnih i nasilničkih afera u kojima su sudjelovali ljudi iz hijerarhije njezine stranke. Dodajmo i Ivana Jakovčića, oko kojeg se stežu obruči više istraga. I dobit ćemo sliku finog društvanca koje se sprema preuzeti vlast. Nesreća je, a možda i tragedija za Hrvatsku, što će poslije šest godina vladavine despota Sanadera osumnjičenog i zatvorenoga zbog nezamislivih nedjela, te poslije dvije godine vladavine Jadranke Kosor koju je Sanader nametnuo i kao predsjednicu stranke i kao predsjednicu Vlade – HDZ-ov takmac na izborima biti baš takvo društvance.
Za Hrvatsku bi bilo bolje da i takav kakav jest pobijedi HDZ, jer on je ipak uvelike zaslužan za razotkrivanje i procesuiranje mnogog kriminala, ta stranka je na izlasku iz opačina koje je njezin predsjednik tako dugo činio, dok bi Hrvatska s Milanovićem, Jovanovićem, Linićem, Čačićem, Pusićkom i Jakovčićem na vlasti mogla biti na ulasku u razdoblje nove političke samovolje, korupcije, zloporabe policije, tužiteljstva i sudstva. Milanović je od sebe otjerao ekonomske stručnjake, a okružio se neoboljševicima i koalicijskim partnerima koji su svi odreda kompromitirani. Iz iskustva svojih ljevičarskih prethodnika (i ne samo njih) dobro zna: za vladanje Hrvatskom ne treba mu pamet, nego diktat.
A šta s ljudima koji nisu skloni kriminalu,