Najjača opozicijska stranka nema što reći. Ni o proračunu ni o Milanu Bandiću. Pretvorivši se u stranku bez stava o temama koje i te kako zanimaju hrvatske građane, SDP potvrđuje da nema ni sadržaja. Čime se SDP bavi ako ne zna što bi rekao o stvarima o kojima svatko relevantan i nerelevantan ima nekakvo svoje mišljenje? Odustajući od amandmana na Sanaderov prijedlog proračuna, nisu pokazali da ne žele sudjelovati u političkom cirkusu, kako su mislili, već da ne znaju što bi o njemu rekli. Nisu pokazali da su iznad cijele situacije nego da se valjaju u njoj zajedno s drugima.
Istina, njihovi amandmani ne bi ništa promijenili jer bi ih HDZ-ova većina odbila, ali bi se glas SDP-a čuo i građani bi znali što misle o načinu na koji HDZ-ova vlada namjerava trošiti novac poreznih obveznika. Ali SDP ne zna što misli o proračunu. Dio njegovih ekonomista zastupa deficit, ali i različit način trošenja od HDZ-ove koalicije. Drugi dio je skloniji Sanaderovoj verziji nulte stope. Rečenicom Zorana Milanovića da je proračun insuficijentan građani se nisu bogzna kako pomogli, a mnogi su se našli i u nedoumici dešifrirajući Milanovićevu dijagnozu. Da je Milanović održao sugestivan politički govor, koristeći se pravom predsjednika Kluba zastupnika, javnost bi barem znala što misliti o SDP-u, ako već ne zna što misliti o proračunu.
Da su na primjeru nekoliko amandmana pokazali što SDP želi, građani bi barem znali koliko bi im moglo biti drugačije da su izabrali njih. Kao što bi voljeli znati kako vrh stranke reagira na kupnju oklopnog vozila, ideju o bespilotnim letjelicama i gradnji Pentagona. Mogao je SDP na poteze svog gradonačelnika reći da se slaže i podržava ih. Ne bi bilo pametno, ali bi bilo pošteno. Mogli su reći da su građani Zagreba izabrali Bandića pa ga sad moraju i trpjeti, ali da se SDP ne slaže s takvim načinom korištenja novca, osobito kada postoje signali da je grad u ozbiljnim financijskim teškoćama. Mogli su naravno i Bandiću, koji je član Predsjedništva stranke, reći da pričeka lokalne izbore pa, tek ako pobijedi, počne rješavati potencijalne katastrofe te da, bez obzira na njegova “teflonska” svojstva, njegovi grijesi ostaju mrlja na SDP-u jer se stranku smatra suodgovornom za Bandićevo ponašanje. Mogli su reći bilo što, ali nisu rekli ništa. Znaju oni i sami da će se javnost nekoliko dana zabavljati s četiri milijuna kuna vrijednim “tenkićem” i neće ni primijetiti da im je promaknulo desetak i više milijuna kuna, koliko će ih stajati Bandićeve novine ili još neki preskupi kiosk na još nekom tramvajskom okretištu. Puštaju da se građani, kao i obično, bave mrvicama dok pečenke lete daleko od njihovih očiju, umjesto da se koriste svojom pozicijom da upozoravaju na besmislice, bahatost i bezakonje, i na državnoj i na lokalnoj razini.
Tiha koalicija s HDZ-om i Bandićem mogla bi odvesti SDP u anonimnost. Najveća opozicijska stranka polako ali sigurno postaje posve nevažna u javnom životu. Građani s Iblerova trga već dugo nisu mogli čuti ništa što bi ih natjeralo da naćule uši i prisjete se SDP-a. Nekadašnji jaki ljudi SDP-a potonuli su u zaborav ili sjede u Sanaderovu “vijeću mudraca”. Novi, koji tu i tamo nešto kažu, ostaju nezapamćeni i blijede u sjećanju istog trena kad zatvore usta, ne uspjevši se čak dokazati ni kao promotori nekih SDP-ovih originalnih ideja. Čak i Šeksov lapsus kojim je Zorana Milanovića proglasio predsjednikom Kluba zastupnika HDZ-a dobiva u tom kontekstu ozbiljniji prizvuk. Podržava li to SDP prešutno HDZ-ovu politiku? Ili je samo preslab da bi imao svoju?
Kako god bilo, na najboljem su putu da se građani uskoro upitaju: SDP, što je to?