SDSS ima samo jedan izbor

Srbijanski predsjednik Boris Tadić prijeti Hrvatskoj. Prijete i ostali srbijanski dužnosnici, kao i radikalni oporbenjaci, po čemu se baš nitko od njih politički ne razlikuje. S druge strane, Stanimirovićev i Pupovčev SDSS prijeti odlaskom iz Vlade, Slobodan Uzelac mora dati mandat na raspolaganje, neizvjesnost će sad trajati, dok se stranka Srba u Hrvatskoj ne dogovori što joj je važnije, Srbija ili položaj Srba u Hrvatskoj.

I jednima i drugima zajedničko je, međutim, upravo to da ne žele priznati novu političku realnost, da je Srbija zauvijek izgubila Kosovu. Ne žele priznati da je tome kriva isključivo Srbija i njezina genocidna politika na čelu sa Slobodanom Miloševićem, od koje bi se svi oni trebali distancirati. Ali duhovi Miloševićeve politike sve se više vraćaju u srbijansku stvarnost, dok iz mnogih glava nije ni izašla.

Umjesto da se okrenu budućnosti, Srbija i Srbi u Hrvatskoj neprestano su taoci aveti prošlosti i stoljećima stvaranih mitova koji su Srbiju i doveli u sadašnju poziciju. Nakon kovanja planova o Velikoj Srbiji, pa nakon svih mogućih agresija i ratova koje je Srbija izvela povodeći se za tim planovima, s Kosovom je na kraju izgubila baš sve. A ako će nastaviti s ovakvom dosadašnjom politikom, posebice Koštunica i Nikolić, ne bi bilo čudno da se ovaj retrogradni proces po Srbiju ne zaustavi na Kosovu. I tako se već u Srbiji komentira da je ovo početak raspada same Srbije.

Taoci te beogradske čaršijske velikosrpske politike uvijek su bili i Srbi u Hrvatskoj koji su često bili manipulirani i iskorištavani, a onda napušteni kad ih se više nije trebalo. Srbi u Hrvatskoj nikad nisu imali koristi od te politike. Najbolje se to vidjelo za srpske agresije početkom 90-ih, kad su ovdašnji Srbi dobrano izmanipulirani, zahvaljujući dakako i njihovim političkim i crkvenim glavešinama, a onda su na kraju ostavljeni bez igdje ikoga. Ako je već i ne može naplatiti, Hrvatska bi Tadiću pod nos svejedno trebala baciti ratnu štetu koju je proizvela srpska agresija. Ovako u Srbiji kao da svi pate od amnezije.

A Stanimirović i Pupovac manje bi trebali osluškivati signale iz Beograda, i onamo ići po mišljenje, a više se okrenuti svojoj domovini i interesu Srba u njoj. Srbija mora biti zainteresirana za svoju ovdašnju manjinu, kao što je i Hrvatskoj važna njezina u Srbiji. Ali politika se vodi u Zagrebu, a ne u Beogradu.

SDSS je jednom već dobro presudio, kad je u zadnji čas Pupovca maknuo kao kandidata za Vladu. Nervozne i uvredljive Pupovčeve i Uzelčeve izjave novinarima samo su dokaz da je stranka pred teškom odlukom. Ako joj je stalo do hrvatskih Srba, koje i zastupa, onda je odluka samo jedna.