Gotovo da se i ne sjećamo kada je s globalne političke scene otišao političar koji je u svojoj zemlji, ali i diljem svijeta izazivao toliko oprečnih osjećaja. Ariel Sharon za većinu svojih sunarodnjaka bio je nacionalni heroj, čovjek kojemu je jedini cilj bio obraniti integritet i sigurnost Izraela. Većinu onih koji tako razmišljaju nisu interesirale ni metode koje je koristio ni njegova brutalnost. Važan je bio samo krajnji cilj, a on se pokazao kao osoba koja je taj cilj neprekidno imala pred očima.
Kada se pogleda šest i pol desetljeća duga povijest Države Izrael, onda se slobodno može reći da je otac nacije David Ben Gurion jedina osoba koja je na relativno kratku povijest te zemlje ostavila dublji trag od Ariela Sharona na vojnom i na političkom planu. Stoga nije čudno što je taj čovjek u svome narodu dobio nadimak buldožer. On je grubom silom rušio sve prepreke koje su mu stajale na putu.
Sedamsto kilometara dug zid kojim je ograđena palestinska Zapadna obala zauvijek će ostati simbol svega onoga što je on bio za drugu stranu, za Palestince. Visoka betonska barijera okrunjena redovima bodljikave žice zapravo govori sve što je on mislio o Palestincima i njihovu pravu da žive nekim normalnim životom, u normalnim političkim, ekonomskim i sigurnosnim uvjetima. No četiri godine koje je proveo na čelu izraelske vlade na dugi rok zapečatile su sudbinu Palestinaca koje je osudio da žive unutar ograde, pod strogom kontrolom, bez ikakve mogućnosti da se osjećaju kao normalni, slobodni ljudi. Čak i njegova odluka da iseli Židove iz doseljeničkih naselja u pojasu Gaze, iako se isprva činilo da je to zapravo pozitivan pomak, pokazala se kao temelj za izolaciju toga negostoljubivog komadića zemlje koji se pretvorio u svojevrstan rezervat za Palestince u koji je teško ući, ali još teže izaći.
Pojas Gaze pretvorio se u najnaseljeniji komad našega planeta koji je, pritisnut siromaštvom i nemogućim životnim uvjetima, postao plodno tlo za bujanje mržnje, bijesa i ekstremizma. Brojni analitičari taj Sharonov potez vide i kao lukavi potez kojim je vrlo jasno poručio da se odriče pojasa Gaze, ali da se nikada neće odreći Judeje i Samarije, povijesnih pokrajina koje se danas nalaze unutar Zapadne obale. Da nije doživio moždani udar, tvrde neki analitičari, on bi sa svojom novoosnovanom strankom Kadimom dobio drugi mandat koji bi bio obilježen masovnim naseljavanjem Židova na ovom dijelu palestinskog teritorija i novim pokušajem da Palestinci na tom teritoriju postanu manjina. No kada se danas pogledaju istočni Jeruzalem i Zapadna obala, onda postaje jasno da se broj židovskih doseljenika koji tu žive neprekidno povećava i da se dugo sanjani cilj Ariela Sharona zapravo ostvaruje, ali ne onom brzinom kojom bi on želio.
Kada se tome pribroje masakri u logorima Sabra i Shatila i brojni drugi njegovi vojni, poprilično brutalni pohodi na Palestince, nije čudno što je većina palestinskih političara nakon njegove smrti izjavila da je on bio čovjek koji je izabrao rat i agresiju pa ne zaslužuje nikakve pohvale ili žaljenje. Time su zapravo željeli reći da smrt Ariela Sharona shvaćaju kao kraj jednog razdoblja koje Palestincima nije donijelo apsolutno ništa osim patnje, smrti i bijede.
Početak vladavine Sharona kao premijera poklopio se s dolaskom Georgea Busha u Bijelu kuću, a onda i s terorističkim napadima 11. rujna, koji su svjetsku pozornost odvukli u nekom drugom pravcu. Više nije bilo gotovo nikakvog interesa za bavljenje mirovnim procesom između Izraela i Palestinaca, što je Sharonu svakako odgovaralo. Mirovni proces tada je zaleđen i do dana današnjeg nitko ga zaista nije pokušao odmrznuti iako je bilo nekoliko traljavih pokušaja. I to je dio političkog nasljeđa Ariala Sharona koji je jučer pokopan na svom ranču u pustinji Negev, svega nekoliko kilometara od granice s pojasom Gaze. Neki će zasigurno reći da će odatle sa zadovoljstvom moći promatrati svoje životno djelo.
siguran sam da če se ovaj članak ukloniti a autorica optužiti za antisemitizam! U ove se ne smije dirati pa makar se pisalo o istini!