Ako u braku ima ljubavi, ni nevjera ga ne može uništiti

Lijepa beogradska glumica Branka Pujić (48), koju gledamo u ulozi Suzane Matošić u “Ruži vjetrova”, radi snimanja serije srpsku je adresu lani krajem svibnja zamijenila splitskom. Prihvatila je i zavoljela grad i ljude, a za potpunu morsku sreću jedino su joj nedostajali suprug Dragan Jovanović, beogradski glumac, redatelj i pisac i 18-godišnja kći Anđela koji su ostali u Beogradu. No i ta, dosad najdulja obiteljska razdvojenost, sad je barem malo smanjena jer je i Dragan privremeno postao stanovnik Splita zbog uloge u RTL-ovoj dramskoj seriji. U braku su dvadeset godina, no zaljubljeni su kao prvog dana, cijene se i podržavaju i glumački i privatno. Pristali su ispričati kako im to polazi za rukom, ali samo kroz Brankina usta, jer Dragan godinama ne istupa u medijima.

Glumite fetivu Dalmatinku, a na ulici u Splitu ljudi vas pitaju iz kojeg ste dijela grada. Kako ste tako dobro svladali dalmatinski govor?

– Viču mi: ‘Evo nam naše Suzane!’. To mi je stvarno super! Sve to mogu zahvaliti splitskoj glumici Jolandi Tudor koja me uči dijalektu. Naravno, pomogao je i sluh, ali i to što sam kao studentica ljetovala u Splitu i sve mi je to ostalo negdje u glavi i u srcu.

Nastavljate li u splitskim trgovinama “po dalmatinski” ili govorite ekavicom?

– Ne govorim “po dalmatinski”, to bi bilo kao da i privatno glumim. Govorim ekavicom, a na setu si dam oduška i postajem Splićanka.

Sviđaju li vam se grad i njegovi ljudi?

– Jako sam se brzo uklopila i tako su mi ugodni i klima i grad i ljudi! Ovdje život teče laganije, sve je pomalo i fino, i to mi odgovara. Baš sam se udomaćila, Split mi se uvukao pod kožu. I iskreno, mogu se zamisliti kako živim u Splitu.

Koliko ste privatno slični liku Suzane Matošić koju glumite?

– Slične smo po nekim razmišljanjima i kategorijama pravičnog i dobrog. Ali životno, Suzana je konzervativnija i stroža od mene, ja više uživam u životu i liberalnija sam. Ona ne odstupa od svojih stavova, a ja sam puno fleksibilnija i luckastija od nje.

Sa suprugom sada glumite i u “Ruži vjetrova”. Kakav je osjećaj kada vas nakon 20 godina braka Dragan pred kamerama u seriji ponovno zavodi?

– Super je! Kao prvo, bez obzira na trajanje braka, zavođenje je neophodno tijekom cijele veze. Ono je za njegovanje ljubavi kao zalijevanje za biljke. Ova nam je suradnja kao neki mali medeni mjesec! Osim toga, na snimanje u Split došli smo direktno s Balija, tako da smo samo nastavili zajedničko uživanje. Doduše, naporno se radi, ali s njim mi je zaista lako glumiti jer je divan kolega. Inspirativan je i opušteni smo u zajedničkim scenama.

Čime vas Dragan privatno zavodi?

– Imamo svoje faze, ne zavodi me svaki dan, ali vrlo je romantičan. Zna me zavesti lijepim putovanjem, romantičnom večerom... Ponekad me odvede na tango jer zna da ga obožavam. No, iako je odličan plesač, nema interesa za plesanje tanga. Dragan je više sportski tip i draži su mu tenis i nogomet nego ples.

Kako se pripremate za set, tko kome daje više uputa?

– On ima redateljskog dara i zahvaljujući tome može biti od velike pomoći kolegi. Vrlo je zahtjevan i traži puno, ali puno i daje. A što se tiče kritičnosti, tu je jači od mene. No s obzirom na to da znam koliko sam od sebe traži, opravdana mu je i ta kritičnost prema mojem radu.

Vaša kći Anđela brucošica je na Akademiji dramskih umjetnosti. Jeste li razočarani što je krenula vašim stopama jer kažu da je gluma prilično nesiguran kruh?

– U prvom trenutku nisam bila presretna. Ipak, ona je uvjerena da je gluma njezin život i sretna je s time, a kad vidim da je ona sretna, ja sam presretna. Osim glumom, Anđela se bavi i glazbom, prekrasno pjeva, upisala je solo pjevanje i ima bend. Odmalena je imala sklonosti prema umjetnosti, gledala je naš život i spremna je prihvatiti sve što je u ovoj profesiji lijepo i manje lijepo. Kod nje je kao i kod mene - ljubav je uvijek jača od razuma.

Tko je stroži roditelj, suprug ili vi?

– Pa ni on ni ja se nismo baš proslavili po strogoći. Dragan je možda dosljedniji. Iako, njihov odnos kćeri i tate toliko je poseban, divan, pun ljubavi i razumijevanja, da mi je čak ponekad malo i krivo, ali uživam gledajući ih. On na neki čudesan način uspijeva s njom postići što treba jer su karakterno vrlo slični. Primjerice, ono za što meni treba tjedan dana priče, on postigne s dvije rečenice.

U seriji ste vi glava obitelji. Jeste li to i u zbilji?

– Na neki način možda i jesam, iako sam za razliku od Dragana dosta u oblacima i sve gledam kroz ružičaste naočale. Tako mi je lakše živjeti, ja sam onaj tip - kako ćemo - lako ćemo. Ali lijepo se usklađujemo. Imamo baš prave uloge, on muškarca, a ja žene. Pravi smo arhetip.

Serijski suprug Frano Lasić vas vara. Što bi se dogodilo da isto saznate za Dragana, jeste li u takvim situacijama temperamentni i skloni ekscesima ili tiho praštate?

– Pa bilo bi tu svašta! Ali stvarno vjerujem da je ljubav iznad svega i mislim da je ljudski praštati. Takve se stvari događaju pa se mogu dogoditi i njemu i meni. A poslije njih vjerujem da nastupa iskrenost pa se i nakon prevare sve da riješiti, ali naravno, samo ako ima ljubavi. Ako je nema, besmisleno je i praštati.

Profesorica ste na Akademiji dramskih umjetnosti, predajete scenske igre. Bili ste profesorica i Anji Alač koja vam u “Ruži vjetrova” glumi kćer. Jeste li stroga profesorica o kojoj se po hodnicima priča: ‘Joj, ona Pujićka...’?

– Anja je bila studentica kakvu si mogao poželjeti, a takva je i sada. Izuzetno je talentirana i vrijedna, profesionalka je i vrlo je posvećena svemu što radi. Uživamo u našim scenama i imamo razvijen osjećaj bliskosti. A ja ni privatno ni kao profesorica ne treniram strogoću. To je nešto što ne znam. Sa studentima imam poseban način rada iza kojega stoji ljubav, dobro raspoloženje i želja da oni uživaju u tome što uče. Autoritet koristim tek toliko da znaju da moraju raditi, ali generalno sam daleko od pojma za strah i trepet.

Odlična ste plesačica strastvenog tanga. Je li on djelomično odraz i vašeg karaktera?

– Da, odraz je mene! A tango je poseban, možda najljepši od svih plesova. Ljubav prema njemu odvela me i u domovinu tanga. U Buenos Airesu sam provela mjesec dana na Festivalu tanga, gdje sam učila od najboljih profesora i to je bilo čarobno. U Argentini plešu svi, od sedam do 77 godina, i dok plešu, beskrajno su lijepi! Ja ga plešem deset godina, i to u klubovima u kojima se pleše tango, a po Beogradu ih ima puno. Trenutno sam ga malo zapostavila, ali namjeravam se opet aktivirati. No moram si naći dobrog plesnog partnera, što nije lako.

Dvije godine mlađeg supruga upoznali ste na snimanju filma “Sveto mesto”. Čime vas je oborio s nogu i koje mu je najjače oružje?

– To nam je bio prvi zajednički projekt i tu je naša ljubav zaista krenula. Ali nešto se događalo i prije toga. Sjećam se, kad me prvi put vidio na Akademiji, rekao je da ću mu biti žena. Imao je cijeli plan! A meni je u početku s njim bilo jako lijepo, sve je krenulo iz druženja i spontano preraslo u ovo što imamo i danas. Najjače su mu oružje šarm i plemenitost. Duhovit je i vrlo muževan, ali i jako dobar čovjek.

Dragan je i pisac.

– Piše dramska djela koja i režira. A trenutno se bavi i pjevanjem. Imam dva pjevača u kući! Svoje pjesme planira objediniti i izdati album. Repertoar mu je raznolik i odraz je njegova glumačkog bića. Stilski varira od balada do rocka i žestokih stvari, a ima čak i nekoliko lijepih narodnih pjesama sa stavom. Sviđa mi se to što radi iako sam u duši prava rokerica. Ali padam i na balade!

Odbili ste brojne uloge koje su od vas zahtijevale golišave scene. Žalite li danas zbog te odluke i mislite li da biste imali više uspjeha da ste na njih pristali?

– Mislim da bih više radila na filmu. Ali to nije bilo u skladu s mojim bićem. To su bile uloge u kojima je bilo važnije da se skinem nego kakva sam glumica. Mislim da sam donijela dobre odluke. Da je bilo drugačije, imala bih iza sebe više filmova, ali i emotivnu prazninu jer nisam poštovala sebe.

Ljubiteljica ste putovanja. Jeste li na nekom od njih bili u životnoj opasnosti?

– Obišli smo cijelu Europu, bili smo na Baliju, Maldivima, u Singapuru, na Kubi... Planiramo ići u Južnu Ameriku, a velika mi je želja i odlazak u Indiju. A najbliže osjećaju opasnosti za moj život Dragan se našao u Grčkoj. Naime, paraglajdirali smo jedno po jedno. On je svoje završio pa je s Anđelom u obližnjem kafiću na ekranu gledao prijenos mojeg leta. Vidio me kako se zalijećem pa nešto stajem, i odjednom je nestala slika. Njegova agonija sljedeća dva sata bila je strašna, a ja sam se fantastično provela!

Bližite se pedesetoj godini. Koji je recept za tako dobar izgled?

– Trudim se biti maksimalno aktivna i pazim što jedem. Ali najvažnije su pozitivne misli i spomenute ružičaste naočale kojima gledam svijet. One su mi ujedno i najveći dar koji mi je dan i nikad ih ne želim skinuti! Naravno, vodim računa i o kremicama i svemu što mi pomaže da održim izgled, a da nije neka agresivna metoda. I svaki dan meditiram po dvadeset minuta. Plastične operacije ne dolaze u obzir. Prihvaćam samo ono što je u skladu s prirodom.

Jednom ste rekli da vam se kao djevojci čin vjenčanja učinio strašnim. Zašto i kako ste promijenili odluku i udali se?

– Moje su prijateljice favorizirale udaju, ali ja ne. Čitala sam slobodoumne knjige i cijenila slobodu i nisam prihvaćala da je brak smisao života. Ali dogodilo se da je na kraju vjenčanje bilo i jedan od najljepših dana u mom životu i bilo bi mi žao da ga nisam imala. No i danas sam uvjerena da nema tog papira koji može sačuvati ljubav. Može je sačuvati samo ljubav kao takva.

Tko je ljubomorniji u vašem braku?

– Pa oboje smo temperamentni u tom smislu, ali poprilično smo poradili na tome da sublimiramo tu energiju koja je zapravo loša. Ona je izraz nesigurnosti, a ne ljubavi. Ljubomora je prirodna, ali i primitivna i mnogi su uništili veze jer nisu imali sluha za važnije stvari i dopustili su ljubomori da ih svlada. Ja na njenom svladavanju radim već godinama.

U kakvom vam je sjećanju ostalo razdoblje kad su naše zemlje bile u ratu?

– Mislim da je u toj ružnoj priči samo Anđelino rođenje 1992. godine bilo oaza sreće. Ali bilo je strašno u svakom smislu. Teško je kada ne možeš ništa učiniti da bi to promijenio. A pokušavali smo. Sjećam se kako sam trudna s umjetnicima pred kazalištem zaustavljala tenkove. Osim toga, bilo je to vrijeme borbe za egzistenciju, doslovno smo radili za pelene. Sada s odmakom, cijela mi je ta situacija mnogo jasnija i shvatila sam da čovjek može nadživjeti sve.

Koju idiličnu sliku vidite kad se zamislite za nekih desetak godina?

– Dragan i ja putujemo po svijetu, pišemo putopise i možda živimo od toga. I, svakako, da Anđelu osposobimo za život, iako, gledajući je, mislim da smo već sada u tome uspjeli.