Ana Lacković Varga: 'Razmišljam o onima koji su sami, koji ujutro pale radio kako bi čuli živu riječ'

Kada se nađete u oči s voditeljicom, novinarkom i urednicom Radio Sljemena Anom Lacković Vargom, koja je je nominirana za Ružu za radijsku osobu 2022. godine, shvatite da vam vlastite uši ne lažu. Onaj vječni osmijeh koji čujete u njenom glasu, zapravo je vječni osmijeh u njenim očima, jer ona je 'paket' čiste pozitive.

Je li ljubav prema radiju bila ljubav na prvi pogled?

Slušala sam radio svako jutro i bio je to Radio Zaprešić jer sam živjela na bistranskom području. Prijateljici i meni najzanimljivije su bile glazbene želje. Program je vodio Kruno Belko, sada moj kolega, i sjećam se da nas je jako zanimalo kako on izgleda. Uz to smo slušale u MM2, koji se u našem zagorskom dijelu zemlje slušao ako si želio čuti novu glazbu, zatim Radio Samobor i ostale lokalce. I to me odvelo na audiciju kod kolege Zvonka Šeba. Od nas 25 prošlo nas je petoro, a do danas smo se nas dvije zadržale u ovom poslu. Na Radio Zaprešiću sam radila četiri godine, a Mislav Togonal me zvao na Radio Sljeme koje je tada imalo potrebu pomladiti redakciju. Tada sam još studirala na Filozofskom fakultetu i to mi je bilo – preko ceste. Malo me je bilo strah, jer prešla sam u ozbiljnije vode, na informativniji, gradski radio, međutim tu su me lijepo dočekali i pomogli da se pune 26 godine zadržim na Radio Sljemenu.

Sjetite se kako je to bilo prvi puta biti u programu, u eteru?

Bila sam jako uzbuđena, tresao mi se glas, razmišljala sam tko sve to sada sluša. Što ako kažem nešto krivo...? Imala sam tremu, ali ipak me nešto vodilo da zaplivam u te radijske vode. Uvijek su mi govorili kao ima dobar glas i vjerujem da su mi zbog toga i oprostili pokoju početniku pogrešku.

Čuje se veselje i optimizam u vašem glasu. Rekla bih da je to odraz osobnosti, a ne radijska vještine koja se uči.

Volim ljude, iako što sam starija, sve se češće na njih naljutim, sve teže prihvaćam ljudsku dosljednost kada je u pitanju neka kvarnija misao ili sebičnost. No, i ja sam samo čovjek. Na radiju me najviše veseli to što znam da je uvijek netko preko puta, a što sam zrelija to više razmišljam o onima koji su sami, koji ujutro pale radio kako bi čuli živu riječ. Obožavam slušatelje koji izmisle neki događaj, ili ga malo nadograde, kako bi nazvali radio da se malo čujemo. Volim taj njihov angažman, jer mi smo dio njihove obitelji. To kod mene potiče tu radost, koja se možda i čuje u mom glasu, jer želim malo i pomaziti te ljude, a u prilici sam da to i mogu putem radija.

Želite na neki način pružiti ruku tim ljudima?

Sve sam svjesnija da je u Zagrebu sve više ljudi koji su sami, da su neki i osamljeni, neki bolesni, mnogi sve stariji. I što sam zrelija primarno se obraćam baš takvim ljudima.

Koja je po vama glavna tajna Radio Sljemena? Zašto je toliko popularan?

Došla sam u redakciju 1996., a devedesete su bile godine u kojima su se sve redakcije HRT-a malo 'propuhale'. To je vrijeme osnivanja novih radijskih i televizijskih privatnih stanica i ljudi su odlazili sa Prisavlja, a urednici nastojali održati redakcije. Tako je te 1996. na Sljeme došlo šest, sedam novih ljudi, uglavnom cura. Mi smo sada jako dugo zajedno. Tada smo imale dvadesetak godina, danas smo zrele cure, koje cijelo vrijeme uspijevaju ono najbolje u svojim osobnostima sačuvati i plasirati u program i u redakciji održati prijateljstvo. Dok su djeca bila mala družile smo se na dječjim rođendanima, a danas znamo i ozbiljno raspravljati, imamo različite svjetonazore i stavove, ali kada je posao u pitanju to sve nestane. Najvažniji nam je program. To je tajna uspjeha Radio Sljemena. Naša zvijezda je program, a manje smo mi to pojedinačno.

Meni je jako zanimljiva i pozitivna ta potreba da ljudima pomognete s pravim informacijama, bilo da je riječ o danu zagrebačkog potresa ili izgubljenom novčaniku. Pravi ste servis Zagrepčanina?

Sačuvali smo to da kada se nešto dogodi ljudi pale radio, a kada se nešto dogodi u Zagrebu ljudi pale Radio Sljeme. Tako smo izvježbani. Mi nismo onaj tip medija koji smišlja događaje i kreira stvarnost, nego se vodimo onim što i nas intrigira jer i mi živimo u ovom gradu, svakog smo dana na njegovim ulicama. I Radio Sljeme ima konstantnu bazu slušatelja koji su vrlo zahtjevni, žele visoku razinu programa i jako teško praštaju kada pogriješimo. Tada se telefoni odmah užare. Ali ta je mreža jako korisna kada u eter kažemo: „ako nešto znate...“ Slušatelji odmah surađuju.

No, vi imate i vašu autorsku emisiju – „Kajkavijanu“?

Prije dvadeset godina je Tanja Baran, na poticaj urednika Duška Radića, oblikovala „Kajkavijanu“ i radila je desetak godina. Nakon toga je otišla u Religijski program, a ja sam nastavila s emisijom koju sada vodim više od deset godina. Kajkavka sam po baki Zagorki, koja me formirala i uz koju sam rasla. Uz baku sam govorila vugorki umjesto krastavci, šivanjka umjesto igla, penezi umjesti dinari... I još uvijek njegujem tu svoju baku u uhu i govoru. Nekada mi Zagrepčani zamjeraju moja zatezanja u kajkavskim izrazima, ali Tanja i ja smo ovdje jedine izvorne kajkavke. Naravno u službenom dijelu programa smo vrlo pismene štokavke. Baš zato i volim tu emisiju za koju sugovornike lakše nađem u bazenu Zagrebačke županije ili Krapinsko-zagorske. „Kajkavijana“ je mali rezervat, sat i pol tjednog programa u kojem si damo oduška. Svako se spomina kak zna, jer važno je da se kajkavštima očuva, uz odgovarajuće popevke.

Uz to ste i urednica nove hit emisije Sljemena koju radi dama s estrade. Kako je došlo do suradnje s Ksenijom Erker?

Prije desetak godina sam radila emisiju o Dragi Britviću u kojoj je sudjelovala Ksenija Erker. Obje smo se iznenadila kako smo 'kliknule' i nakon emisije smo u svemir pustile želju o nekoj novoj suradnji, da to bude neka zagrebačka priča. Deset godina je prošlo, ali 1. siječnja 2022. je krenula emisije „Onak među nama“ u kojoj Ksenija priča te neke male štiklece. Ona baš lijepo zagrebački govori i opet je to jedan mali dragulj Sljemena.

Meni se jako sviđa kako se ona uklopila u duh Radio Sljemena jer ona ne priča samo o glazbi nego i o kuhanju, izletima, jelima, placu...?

Mi vam jesmo sa slušateljima i u kuhinjama i u automobilima, idemo s njima u dućan i na plac... Ksenije je odrasla u maksimirskom dijelu Zagreba, ima baš sačuvana te zagrebačke rituale, recepte, izraze, od ajngemahteca do apšmalcanih mahuna. Mi se uvijek podružimo nakon emisije i dogovorimo što ćemo dalje, ali ima ona i mnogo sočnijih priča od ovih koje slušamo subotom ujutro. One bi tražile neki kasniji termin.

Što ste prvo pomislili kada ste čuli za nominaciju za Ružu?

Bila sam jako vesela, jer znam da u nagradu uključujete one koji su se stvarno dokazali. A i prošlih godina sam malo bila jalna kada su moje cure dobivale nominacije, jer sam vidjela koliko im je to bilo važno. Iskreno, nisam očekivala nominaciju i zato sam strašno vesela što je imam. I sada su mi se javili i neki prijatelji s kojima se dugo nisam čula , mnogo slušatelja čestita.... Godi to čovjeku.

Pretpostavljam da su pripreme već počele. Što ćete odjenuti i koga ćete povesti?

Tu trebam ozbiljnu pomoć Večernjaka. Svi žele u HNK, a supruga, dvije kćeri i Kseniju ne mogu ostaviti doma pred televizorom. Kako nisam previše vješta u modnom eksponiranju, to ću riješiti konzultacijama. Rekla bih da će to biti neko fino odijelo, ali i da ću malo pokazati dekolte. Stvarno se bojim da me Battifiaca ne pobjedi - za prsa.

VIDEO Slavni Hrvati napustili su gradove i pronašli bolji život na selu: 'Kad dođeš tu, sve ti stane'