Kad je danas 31-godišnja glumica Ana Vilenica sa 16 godina prvi put nastupila u riječkom kazalištu u predstavi ‘Za tri groša’, na pozornici joj se zapalila haljina.
Već tad je pomislila: “Prva predstava, a ja već gorim!” I doista, igrom sudbine izrasla je u mladu ženu koja je zbog gorljive strasti prema glumi već dva puta mijenjala državu življenja pa je šest godina živjela u Sarajevu, a tri u Londonu, i za nju je u stanju učiniti gotovo sve. Prije dvije godine zadnji put su je tražili osobnu kartu kad je u kafiću pokušala naručiti piće, što nije čudno zbog Anina krhkog lika. No malo dublji uron u njezinu intimu otkriva jaku ženu koja uživa igrati na sve ili ništa.
Rođeni ste u Rijeci, studirali ste glumu u Sarajevu, a magistrirali je u Londonu. Imate li trenutačno bazu ili i dalje živite na kotačima?
– Stacionirana sam u Zagrebu i živim s cimericom u unajmljenom stanu. No uskoro planiram kupiti svoj stančić u koji ću se vraćati jer umorna sam od toga da su mi cipele na tri strane svijeta i da nemam mjesto na kojem skupljam uspomene. Iako, sa mnom se nikada ne zna.
U “Dolini sunca” igrate mladu udovicu koja saznaje da joj je suprug vodio dvostruki život i s drugom ženom imao dijete. Kako biste reagirali da vam se to dogodi u stvarnosti?
– Umrla bih na licu mjesta. Sklona sam opraštanju, no trebalo bi mi dugo za oprost takve vrste. Važno je naglasiti da bih mu u slučaju ovako fatalne prevare oprostila kao čovjeku, ali mu se ne bih vratila.
Sviđaju vam se muškarci avanturisti. Jeste li sami takvi?
– Jesam. Da mogu, krenula bih na žešći put oko svijeta s kamerom u ruci i mogla bih se time hraniti. Nedavno sam bila sama na proputovanju po Americi. Bilo je strava! Obišla sam zapadnu obalu, a cilj mi je opet otići na nekoliko mjeseci, vidjeti New York i završiti neku glumačku radionicu. Ali u Americi ne bih mogla živjeti.
Spavate li od nervoze prije nastupa i premijera?
– Osam godina sam imala intenzivnu tremu prije nastupa. Sjećam se prve uloge u kazalištu. Trebala sam s pizzama izaći na scenu i nešto reći. Tresla sam se i povlačila unatrag od pozornice, a kad sam konačno izašla na nju od straha sam frfljala kao zapaljeni fitilj i nitko me nije ništa razumio.
Kako ste se riješili kronične treme?
– Odlučila sam prestati bojati se publike. Ne igram za publiku već s njom, ja kontroliram scenu i tamo sam da nešto kažem, a ne da se bojim.
Kad ste došli vlakom u Sarajevo na prijamni ispit za akademiju bio je potres. Jeste li to protumačili kao neki znak i općenito jeste li praznovjerni?
– Sišla sam s vlaka u Sarajevu ujutro u 6 i 15 dok su moji roditelji mislili da sam s prijateljima na jedrenju Jadranom. Počeo je potres, a ja sam pomislila: “To je to, sigurno će me primiti”. Tako je i bilo. Inače nisam praznovjerna u smislu da pljujem kad vidim crnu mačku, ali volim zatvarati krugove u životu i uvjerena sam da se sve događa po planu i s nekim razlogom.
Koji ste krug dosad zatvorili?
– Sarajevo sam zaokružila kad sam iz njega otišla, no s Londonom sam napravila polukrug i još nismo gotovi.
U Sarajevu ste s prijateljem glumcem Enisom Bešlagićem vodili natjecanje za izbor pjesme za Eurosong. Vidite li sebe kao voditeljicu?
– Vođenje je bilo totalno ludilo! Strašno mi je godio nastup uživo pred pet tisuća ljudi. Bilo je tako dobro da sam poželjela biti rock zvijezda! Mogla bih se zamisliti u voditeljskom svijetu i sve je krenulo u tom smjeru. Izbjegavanje tog izazova jedan je od razloga zašto sam pobjegla iz Sarajeva jer tamo sam došla da postanem glumica.
Tamo ste doživjeli uspjeh i odrekli ga se. Kakav je osjećaj u jednom trenu biti zvijezda, a zatim tresnuti na pod Londona i jedva preživljavati?
– Super i oslobađajući! Ne želim živjeti od osjećaja mase o meni, iako je u Sarajevu popularnost prizemljenija no drugdje. Znala sam si reći: “Prije godinu dana vodila si natjecanje za Eurosong, a sad u Londonu prodaješ sladoled, kako to?” Ali bila sam sretna jer ne želim da me poziv i mediji određuju.
Što ste sve radili u Londonu nastojeći završiti magisterij?
– Radila sam kao biljeter u kazalištu na Piccadilly Circusu, klincima predavala glumu, glumila gusara na dječjim rođendanima, radila origami lampe i za njih dobivala narudžbe iz cijele Engleske. Radila sam i kao barmenica u jednom koktel baru u Sohou. Bilo je strašno zabavno i dinamično, bile smo poput cura iz filma ‘Coyote Ugly’. Postoji fenomen ovisnosti o tom poslu i moram priznati da sam se i ja malo navukla. Tamo nisam bila bogata, ali kvaliteta života koju sam si mogla priuštiti bila je bolja nego ovdje.
Glas vam je mezzosopran. Biste li se nastupali u ‘Zvijezde pjevaju’?
– Nisam baš sigurna da imam puno povjerenja u svoj glas. Koliko god volim pjevati, imam i tremu od toga pa mi se usred pjesme često počne trzati mišić iznad usnice. Dakle zaključak je da nisam najbolji izbor za to.
Kažu da je sreća između dvije ludosti: vjerovanja da možemo i vjerovanja da ne možemo učiniti sve. Gdje ste vi?
– Vjerujem da mogu sve! Volim se baciti u stvari, to me katkad i prestraši, ali volim vjerovati. Znači bliže sam toj gornjoj ludosti jer dobar je osjećaj igrati na sve ili ništa.
U Hollywoodu postoji pravilo da jake glumačke face mogu otpustiti redatelja ako njime nisu zadovoljni. Jeste li vi ikad poželjeli učiniti to nekome od redatelja s kojima ste radili?
– Ne volim autoritete ni pod razno. A da bih nekoga slušala, moram kroz rad s njim prema njemu steći poštovanje. Da, bilo je nekih s kojima sam poželjela ne raditi i žao mi je što u takvim situacijama nisam imala više srca da prekinem posao i odem.
Neki redatelji su vam i dragi. Šuškalo se o vezi s Nikolom Ivandom koji je režirao ‘Ponos Ratkajevih’, a sada radi i na “Dolini sunca”. Vjerujete li da se ljubav, kad pukne, može vratiti?
– Sudeći po proteklim vezama kod mene, kad je kraj, onda je stvarno kraj. Nikola i ja funkcioniramo kao frendovi. Možda za 20 godina sretnem neku bivšu ljubav i shvatim da je to to, ali zasad ne vjerujem u to. Kad se odnos iscrpi, svemu je kraj.
Vjerujete li u ljubav za cijeli život?
– Vjerujem, ali nije mi se dogodila. Volim upoznavati ljude i kad naiđe pravi nadam se da ću to osjetiti kao da me netko snažno šakom lupio u trbuh.
Jeste li zaljubljeni?
– Sama sam i nisam zaljubljena, ali voljela bih da mi se to uskoro desi.
Čime se služite pri zavođenju?
– Prijateljica mi je nedavno otkrila da vježba zavođenje tehnikom pokazivanja otkrivenog ramena. Ja nemam u glavi razvijenu vrstu manipulacije i imam problema sa zavođenjem. Ponekad sam i predirektna u pristupu dečkima. Moram na tome poraditi.
Što mislite o vezama na jednu noć?
– Živimo u brzom svijetu i ako imaš potrebu, zašto ne? Ne prakticiram to, ali sve je to za ljude.
Kako liječite neuspjehe?
– Razgovorima. Jednom prilikom mi je ‘lijek’ bila hrana pa sam se poprilično udebljala i bila poput Bridget Jones. I još jednim lijekom, kada se ne osjećam dobro volim puno hodati.
Što ste radikalno učinili radi ljubavi?
– Jednom dečku jednostavno nisam dala da prekine sa mnom. Upalilo je i poslije smo još nekoliko godina bili zajedno.
Jeste li ikad živjeli s muškarcem?
– Da, nekoliko mjeseci. I čini mi se da kao partner nisam naporna već tolerantna i prilagodljiva. Ne pokušavam osobu mijenjati, važno mi je da poštujemo svoj životni prostor i prije svega jedno drugo.
Imate li poroka?
– Ovisna sam o internetu i videoigricama, osobito avanturama poput Syberie. Znala sam danima igrati bez prestanka dok me mama ne bi otjerala od kompjutora. Tu je i ovisnost o Nutelli i keksima Domaćica, ali trudim se ne pretjerivati.
Što biste radili da sa sigurnošću znate da vam je ovo zadnji dan života?
– Pozdravila bih se sa svima i otišla na najluđi party na svijetu i plesala do smrti.
Biste li zbog uloge otišli pod nož?
– Ma ne. Udebljala bih se, smršavila, obrijala glavu, a za ostalo postoje maske. A uvijek možeš staviti čarape u grudnjak ako su grudi problem.
Jeste li zadovoljni s onim što vidite kad se pogledate u zrcalo?
– Nisam. Voljela bih biti zadovoljnija. Ima razdoblja kad sam si grozna, a onda opet, ponekad sam si super. Trenutno nisam zadovoljna svojom frizurom, ali psihički sam mirna i sretna pa se i ta slika u zrcalu nekako poravna.
Ana Vilenica je moja najdraža glumica.