Čvrsto spavam pa rijetko pamtim snove. Važnije od toga je da, kada se probudim, u biti sanjam, rekao je davno umjetnik Joan Miró i u te dvije jednostavne rečenice skovao mudrost koja vrijedi za svakog čovjeka koji i privatno i poslovno živi svoj san. Jedan od sretnika koji, kaže, potpisuje tu izreku svakom porom svojeg života je talijanski tenor Andrea Bocelli.
Privatno doslovno mrzi putovanja pa svaki dan ili trenutak koji mu užurbani radni tempo dopušta najradije provodi u svojem domu okružen obitelji. Tamo se osjeća najsigurnije pa ne iznenađuje da nas je u povodu dolaska u Zagreb, gdje će 29. studenoga održati koncert u Areni, pozvao u svoju vilu na obali mora u toskanskom gradu Forte dei Marmi.
Vila Bocellijevih, koja je u 19 st. bila hotel i u kojoj su se održavale umjetničke kolonije, zapanjuje jednako kao i jednostavnost ljudi koji u njoj žive.
– Prst vam krvavi! Pričekajte sekundu da skočim po flaster – prve su riječi koje našem fotografu, vidjevši njegov ozlijeđeni kažiprst, upućuje pjevačeva supruga i menadžerica Veronica. I potom, ispričavajući se zbog malog nereda jer su dan prije ugostili osamdesetak ljudi, vodi nas do supruga kroz njihovu kuću. Nekoliko klavira, studio, stil uređenja koji oživljava raskoš 19. st., zidovi ukrašeni njegovim portretima, fotografijama susreta s čelnim svjetskim ljudima poput Ivana Pavla II, Billa Clintona, kraljice Elizabete... pa sve do nedavnog nastupa na vjenčanju njegova prijatelja Georgea Clooneya. Plakete koje svjedoče o 30, 50 i 70 milijuna prodanih albuma, ordeni i nagrade...
– Ovamo smo se doselili prije desetak godina zbog Andreinih alergija koje zahtijevaju da bude što više uz more. Posjedujemo i kuću u njegovu rodnom mjestu Lajaticou, a Novu godinu ćemo čekati u Miamiju. Ipak, najveći dio godine živimo ovdje, ovo je naša baza – priča srčano Veronica i na pitanje koliko prostorija imaju u kući, uz smijeh nastavlja:
– Uh! Da pobrojim... tridesetak?
Dakle, logično je da ne stižem sve po kući raditi sama! Uređivali smo je tri godine, a ovaj lijepi mramor na podu je ovdje postavljen prije 200 godina. Kod nas vam je stalno živo i puno ljudi i djece. Andrea ne voli da njegovi sinovi tinejdžeri Amos i Matteo previše izlaze pa često imaju tulume kod kuće. Prošlu Novu godinu smo tu oko bazena imali valjda sto djece i bili budni dok ujutro u sedam sati i zadnjeg nismo ispratili kući!
Andreu prekidamo u njegovim dnevnim ritualima uz obiteljski kamin. O Hrvatskoj priča toplo i nosi, kaže, samo dobra iskustva sa svojih gostovanja 1999. u Lisinskom i 2005. u pulskoj Areni.
– Divna zemlja divnih ljudi. Tamošnju publiku pamtim kao vrlo toplu i emotivnu, kao ljude koji glazbu slušaju srcem. Po tome ste slični Talijanima – kaže i šali se kako ne voli govoriti o sebi jer mu je to dosadno. Ne voli pričati ni o svojem problemu s vidom zbog urođenog glaukoma i potpunom gubitku vida nakon nezgode na nogometu kad mu je bilo 12 godina. No o glazbi, pa i o strahu prije koncerta, koji svaki put osjeća usprkos nastupima pred milijunima ljudi, rado otvara dušu.
– Priznajem da sam napet prije nastupa. To nije strah koji proizlazi od nervoze zbog scenskog nastupa, on proizlazi iz mojeg karaktera i poštovanja prema publici. Naučio sam s tim živjeti. Uglavnom, dan prije svakog koncerta nastojim se puno odmarati i provodim dosta vremena sam sa sobom u sobi, a glasnice pripremam sat ili dva prije izlaska na scenu – kaže Andrea.
– Glasnice su mišići i njegujem ih kao i svaki profesionalni sportaš. Vodim život bez pretjerivanja u bilo čemu. Ne pijem, ne pušim i svakodnevno vježbam.
Na naše pitanje je li u tom slučaju prije koncerta, kao i u slučaju profesionalnih sportaša prije natjecanja, i njemu nužna apstinencija od vođenja ljubavi, smije se i odgovara:
– Nažalost, istina je da je seks poguban i za sportaše i za umjetnike. Ali i u njemu je bitna umjerenost. Ako mu se netko posveti cijeli dan, naravno da navečer ne može pjevati. Srećom, koncerti nisu svaki dan!
Na pitanje pjeva li i on, poput opernih pjevača iz animiranih filmova, pod tušem, veselo kaže:
– Ma ne! To je preskučen prostor s lošom akustikom pa pod tušem odmaram glasnice.
Svirati klavir počeo je kao šestogodišnjak. Malo je poznato da je prije svjetske slave bio pravnik, a paralelno je radeći odvjetnički posao pjevao po barovima. Što radi dodatne zarade, što ne bi li upoznao lijepe dame. Sve dok mu karijera nije krenula strelovitim usponom prema vrhu omiljenog svjetskog tenora 1992. kada ga je Pavarotti opisom ‘nema ljepšeg glasa od Bocellijeva’ preporučio za suradnju rokeru Zuccheru.
– Uvijek ću mu biti zahvalan na tome. Pavarotti je jednom prilikom dobio moj demo od menadžera i otad ništa nije isto. Njegov rad sam pratio od djetinjstva i dao mi je puno korisnih savjeta. Znate, još kao dijete sam se zaljubio u operu kada sam prvi put čuo glas tenora. Ja u svemu vjerujem u ljubav na prvi pogled, a ne u onu koja se rađa nakon dugo vremena – ističe.
Ljubav na prvu, u koju iskreno vjeruje, doživio je i 2002. kada je sreo svoju drugu suprugu Veronicu.
– Upoznao sam ju na zabavi na koju nisam planirao otići i to je još samo jedan od primjera kako sudbinu ne možemo prevariti. Sve se dogodilo odmah i otkad sam je upoznao, 24 smo sata zajedno. Ljubav mi je najvažnija u životu. Ona je pokretač i motor svega i bez nje moj život ne bi imao smisla.
Iz prvog braka Andrea ima dva sina, a s Veronicom dvogodišnju kćerkicu Virginiju.
– Oni su mi najvažniji. Kada se vratim kući s turneje, prvo što mi padne na pamet je da samo želim biti sa svojom djecom. Ne gajim nade da će se jednog dana netko od njih baviti glazbom. Još se nisu profilirali, ali želim da slijede svoje snove i da, što god budu radili, to rade s puno strasti – zaključuje Andrea. Nedavno je proslavio 56. rođendan, a za njegov dobar izgled, napominje, zaslužni su ljubav, sport i jahanje koje obožava. Pasionirani je ljubitelj nogometa koji mu odlično komentira sin, a čuo je i za uspjehe naših igrača.
– Uvijek me zadivi kako je, s obzirom na mali broj stanovnika, Hrvatska uspjela izroditi tako golem broj velikih igrača – kaže. Razgovor završava naglo. Nije od puno riječi. Čovjek je za pjesmu i djela pa prije nego se prepušta glazbi poručuje zagrebačkoj publici:
– Ono bitno u životu oku je nevidljivo. Čovjek najbolje vidi srcem. Stoga, nadam se da ću u Zagrebu uspjeti dirnuti srca svojih obožavatelja i da ćemo se nakon koncerta rastati s obostranim lijepim uspomenama.
Divni Andrea.