Prije dva mjeseca Anica Kovač preselila se u Frankfurt. Njezin suprug Robert Kovač asistent je bratu Niki Kovaču, treneru njemačkog prvoligaša Eintrachta, a kako bi svi bili na okupu, Anica je s njihovo troje djece Zagreb zamijenila njemačkom adresom. Ljubiteljicu mode zatekli smo u Frankfurtu na otvorenju trgovine hrvatskoga modnog dvojca ELFS, kamo je došla s 13-godišnjom kćeri Leticijom, pa nam je ispričala kako su se snašli u novoj okolini.
Njemačka me ne vuče
– Robert i Niko jako su uspješni. Uspjeli su s ekipom ostati u prvoj ligi i oni su ovdje kao bogovi. Dugogodišnje iskustvo i stečenu disciplinu prenijeli su na tim i idu naprijed. Ja s djecom redovito idem na utakmice i navijam – govori Anica.
– Iako sam dijete dijaspore, kad god stignem, bježim u Hrvatsku. Volim svoje i nedostaje mi domovina. Premda sam rođena u Njemačkoj, Njemačka me ne vuče. A ovdje mi kronično nedostaje vegeta! Šalim se. Ne nedostaje mi ništa jer je uz mene moja obitelj, a ona mi je središte svijeta. Ipak, u Zagrebu sam živjela sedam godina u kontinuitetu i tamo sam uistinu pustila korijenje. Sada sam izbačena iz ravnoteže i puštam novo korijenje. Vidjet ćemo koji će se korijen primiti, a koji neće. Nismo još sto posto odlučili gdje ćemo živjeti. Klinci su dobro podnijeli promjenu škole. Njima promjene lakše padaju nego meni. Dobro je da probaju oba načina života, ali moraju znati tko su i što su. Ponosna sam što mnogo bolje govore hrvatski jezik od mene. To mi je već uspjeh – otkriva Anica.
Dani su joj kaotični i od jutra do mraka ispunjeni obvezama. – Nema što ne radim. Sve troje djece idu u školu, tek smo našli stan. Standardno kuham, perem, pišemo zadaće, vozim ih na nogometne treninge, Viktorija želi na balet... – govori nekadašnja prva pratilja Miss svijeta.
Ne možemo odoljeti, a da je ne pitamo nedostaju li joj dani kada je bila Miss Hrvatske i uspješna manekenka?
– Već mi je 40 godina i sve je to davna prošlost. Ne osvrćem se unatrag. Ponosna sam na svoju djecu i gledam njih. Pogledajte kako je Leticija bila mala, a sada je gotovo kao ja. Kroz njih vidim koliko starim i ne prisjećam se, nego se veselim budućnosti – kaže iskreno, a zatim nam otkriva i tajnu dobrog izgleda i linije.
– Čistim, radim, kopam, nosim... A počela sam se opet malo baviti i sportom, iako se švercam kad god mogu. Bog me podario dobrom linijom i još boljim genima – zadovoljno je zaključila.
Zna se kako je to u nogometu sa trenerima danas tu a sutra ko zna.