Odavno je postala američka fotoikona, pa danas mirno može Trumpa nazivati – zločincem

– Vi ste hrvatska dopisnica? Pripremamo dogodine nešto kod vas pa se nadam i vidimo u vašoj domovini – zagonetno mi je rekla Annie Leibovitz, 68-godišnja legendarna američka fotografkinja na potpisivanju knjige “Portreti 2005. – 2016.” u knjižari Barnes&Noble na Union Squareu u New Yorku.

Tijekom gotovo pet desetljeća karijere, počela je kao fotoreporterka 1970. u kultnom magazinu Rolling Stone, Leibovitz je postala američka fotoikona i stekla glas nemilosrdne i beskompromisne umjetnice, perfekcionistice kojoj je bitan i portret i scenografija, a pred njezinom kamerom izredala se plejada zvučnih imena – od svjetskih lidera, umjetnika, glumaca, glazbenika do okrunjenih glava, mahom fotografiranih za magazine poput Vanity Faira i Voguea, te za marketinške kampanje i obiteljske (kraljevske) albume.

Sjetila sam se da mi je jednom u Parizu Antoine Arnault, direktor luksuznih brendova Berluti i Loro Piana i suprug supermodela Natalie Vodianove, ispričao kako ga je Annie Leibovitz izbacila iz studija jer joj se motao po setu. Da ironija bude veća, upravo ju je on angažirao za snimanje kao tadašnji direktor marketinga kuće Louis Vuitton i kreativni začetnik kampanje Core Values, koja je za zaštitna lica imala ruskog političara Mihaila Gorbačova, sportske aseve Muhameda Alija i Zinédinea Zidanea te Seana Conneryja, Francisa Forda Coppolu, Keitha Richarda i Angelinu Jolie.

– Kamera vam daje pokriće da imate misiju na ovom svijetu – da promatrate i bilježite i promjene i ljude oko sebe. Mislim da sam ispunila svoju dužnost kao fotograf tijekom ovih 47 godina karijere: snimila sam Obame na odlasku iz Bijele kuće, englesku kraljicu Elizabetu s unucima i psima, nage umjetnike poput Marine Abramović sa zmijom i Jeffa Koonsa dok vježba. U knjizi imam čak i neke zločince poput bivšeg biznismena i sadašnjeg predsjednika (misli na portret Donalda Trumpa s trudnom Melanijom, op. a.) i Harveya Weinsteina s mamom i bratom – našalila se fotografkinja, priznajući da je ovu knjigu planirala kao vrhunac karijere, te kako je posljednja fotografija trebao biti portret Hillary Clinton u Ovalnom uredu Bijele kuće.

– Maštala sam o tom snimanju, zamišljala kakav će Hillary predsjednica imati radni stol, hoće li možda koristiti onaj Eleanor Roosevelt. I onda je Hillary izgubila izbore, a moji su se snovi rasprsnuli kao mjehur od sapunice. Umalo sam odustala od knjige, no već sam snimila Oprah, Bruce Springsteena, Stephena Hawkinsa… Na nagovor obitelji i prijatelja odlučila sam ipak objaviti njihove portrete – priznala je.

Iskreno priznaje da joj je jedan od najtežih zadataka bio posjet Ruandi i genocid na koji je naišla, a ono što najviše voli fotografirati, kada joj dopuste, njezine su tri kćeri s kojima živi u New Yorku. Portreti najstarije kćeri Sarah Cameron nalaze se u prethodnoj knjizi, puno intimnijoj “A Photographer`s Life: 1990. – 2005.” u kojoj je kombinirala osobne fotografije s onima naručenima od klijenata. To je knjiga koja prati njezinu 15-godišnju vezu sa spisateljicom Susan Sontag, koja je preminula 2004. od karcinoma.

Bilo je to vrlo teško i mučno razdoblje za fotografkinju. U isto vrijeme umro je i njezin otac, a ostala je sama s djetetom u milijunskim dugovima, zbog čega je umalo bankrotirala. No, 2005. uslijedio je novi početak: surogat-majka rodila joj je blizanke Susan i Samuelle, a zarada od snimanja je ponovo počela pristizati.

– Obožavam fotografiju i po karakteru sam promatrač. Nikada ne mirujem, nego proučavam knjige i nadahnjujem se, a moji su uzori Richard Avedon, Henri Cartier Bresson, Diane Arbus i Robert Frank. Uvijek hranim maštu, mozak održavam svježim čitanjem i istraživanjem. Kada sam snimala englesku kraljicu Elizabetu i rekla joj da mislim na fotografa Cecila Beatona i kako bi ju on fotografirao, ona mi je odgovorila: “Čuj Annie, stvarno ćeš morati pronaći svoj put” – kaže fotografkinja, a na pitanje o najvažnijem dijelu fotografske opreme odgovara: “To su moje oči!” Priznaje da nikada nije bila tehnički jaka, niti je tip koji ide u korak s tehnologijom. Studijskog posla isprve se užasavala i uvijek se divila Avedonu i Pennu, majstorima rasvjete pri portretiranju. Tek 2006. počela je raditi s digitalnim fotoaparatom.

– Uvijek snimam po osjećaju. S jedne strane, otvorena sam prema novostima i smatram se konceptualnom umjetnicom. S druge strane sam vrlo tradicionalna i kada snimam portret, želim da on odolijeva vremenu. Zato i nije važno kakvu opremu koristite i koliko vremena provedete na setu. Portret uvijek ovisi o jednom uhvaćenom trenutku – kaže.