Više od 75 tisuća gledatelja gledalo je u posljednja dva mjeseca film “General” o životu Ante Gotovine koji potpisuje Antun Vrdoljak. Uoči svečane projekcije povodom Dana neovisnosti Republike Hrvatske koja će se večeras održati u Zagrebu proslavljeni redatelj otkrio nam je kako je zadovoljan uspjehom filma, ali i najavio što dalje sprema s “Generalom”.
Progovorio je i o suradnji s unukom Vigom, sinom kćeri Eve i Gorana Višnjića, a osvrnuo se i na kritike na račun svog, kako kaže, za sada posljednjeg uratka.
Prije dva mjeseca “General” je krenuo u kinodistribuciju. Kako ste zadovoljni dosadašnjim reakcijama publike?
Nikad nisam imao problema s publikom. Čak su i “hermetički” “Glembajevi” rušili rekorde gledanosti. I hvala Bogu da je tako. Film koji publika ne prihvati neka je vrsta mrtvorođenčeta. Žalost...
Film je već na samom početku počeo bilježiti rekorde. Prema dostupnim podacima, imao je jedno od najboljih otvaranja hrvatskog filma. Imate li informaciju koliko je ljudi do sada gledalo “Generala”?
Film je do sada prešao sedamdeset i pet tisuća gledatelja. Govorim samo o ulaznicama u kinu. Ne računamo festivale i svečane predstave. Na popisu su samo gledatelji koji su platili ulaznice na koje su pak državi plaćeni porezi.
Jesu li brojke opravdale vaša očekivanja?
Brojke nisu uobičajene za blagajne domaćega filma, a mi se nadamo da će one još i rasti.
Što će dalje biti s “Generalom”? Bilo je govora da će biti prikazan samo na festivalu u Puli. Je li u međuvremenu došlo do promjene?
Pula nije naš projekt, nego obveza prema HAVC-u. Imamo pozive za distribuciju i u inozemstvu. Festivali hrane autorske nezasitnosti, ali film ima svoju domovinu, svoje bunjište, kinodvoranu, pa onda kom opanci, a kom obojci. U životu sve dođe na svoje. Bilo bi lažno reći da nisam nikada imao festivalskih ambicija. Znate, i ja sam bio mlad. Za film “Kad čuješ zvona” dobio sam, na festivalu u Moskvi, Veliku srebrnu medalju. Potpisao mi ju je King Vidor. Srebrnu medalju dobio je Jacques Tati za “Play time“, a Brončana medalja pripala je velikom Carolu Reedu za “Olivera”, koji će mu na kraju godine donijeti Oscara. Da ne zaboravim, zlato je pripalo Pietru Germiju... Tri godine kasnije u Avelinu na festivalu koji se zvao Il nuovo neorealismo dobio sam za film “U gori raste zelen bor” zlato za najbolji film i režiju L’aceno d’oro. Kao što vidite, puno prilika za napuhavanje. U našoj Puli dobio sam Zlatnu arenu za najbolju glavnu i najbolju sporednu ulogu. Dobio sam Srebrnu arenu za film “U gori raste zelen bor”,a zlato za film, scenarij i režiju “Duge mračne noći”, koja je načinjena i kao serija od trinaest nastavaka i koja će biti proglašena “najgledanijim programom Hrvatske radiotelevizije u povijesti“. Tu su još i tri nagrade publike Jelen i jedna Zlatna vrata... Red je da se zaustavim jer ću početi nabrajati Nagrade za životno djelo... Imam se ja čime napuhavati.
Kako to obično biva, ni “General” nije bio pošteđen kritika. Postoje li neke koje su vas posebno pogodile ili se na kritike više i ne osvrćete?
Glupo je o tome govoriti, ali sve te negativne kritike mogao sam unaprijed sam napisati. Znao sam i pošiljatelje i sadržaje. Ja volim domovinu i narod i znam da se puk sastoji od šarenila. Ima nas svakakvih. Ne mogu reći da prezirem politike. Pa, Bože, i sâm sam se bavio politikom, ali ljudi u nekim godinama prestanu se baviti i lirikom, a kako neće politikom. Bio sam dosta odrastao kad je došlo vrijeme političkih promjena. Činilo mi se da je to onaj tragični trenutak kad se od čovjeka traži rizik, opredjeljenje. Nakon toga došlo je još veće iskušenje: rat! Moja dva sina otišla su u rat, jesam li mogao ostati kod kuće “u toplom”? A mogu li sada reći da je to bio krivo odabran put, da sam bio glup, zanesen bez kriterija – “desni”? Što je desno u ratu? Ljudi mogu ići i lijevo i desno, ali domovina stoji posred i iznad svih odabira. Eto kako lako upadamo u patetiku. Ja se ni nje ne stidim.
Smatrate li sada iz ove perspektive da je nešto moglo biti bolje ili drugačije?
Ajme onome tko ne posumnja, ali i onome tko radi račun bez krčmara. U mojim godinama teško se nadati boljoj budućnosti. No, dok postoji starost, postoji i svaki oblik budućnosti .
Riječ je o projektu koji, s obzirom na tematiku, ima veliku važnost za Hrvatsku. Od čije ste reakcije najviše strepili nakon što je film ugledao svijetlo dana?
U filmskom hodu postoje tri zasebna perioda. Tri puta se korigirate. Prvi put kad napišete scenarij, druga faza je režija... oba ta puta možete sebe i ono što radite korigirati, a onda dolazi montaža dovršenog posla. To je posljednja “šansa” za ispravljanje zapravo načinjenih pogrešaka. U montaži vi gledate stotinu puta već snimljeni film, vrtite sliku i naprijed i natrag... ima tu svakakvih suočavanja. Pa i apsurda (i to je ponekad smiješno: kad vraćate sliku u kojoj netko skače u vodu, u vraćanju slike on leti u zrak), ali nije tako smiješno kad vraćate sliku u kojoj netko jede, jer tada on povraća ono što je progutao. Najgore je na premijeri filma jer vam se čini da sve vaše pogreške, koje ste uočili, a ne možete ih popraviti, vidi svaki gledatelj u kinu. To nije točno, ali ne možete se oteti tome strahu.
Kako je sam Ante Gotovina zadovoljan filmom, ali i reakcijama publike?
Ante Gotovina nije sebeljubiv. A od početka je bilo jasno da je on inspiracija, poziv da se napravi film o Domovinskome ratu. Boljeg predloška za tu namjeru nisam vidio, ali ja nisam Ante Gotovina. On je samo moja idealna predodžba o tome u čemu sam i sam sudjelovao. Velike ljude krasi i skromna slika svoga života. U životu uvijek postoje važniji od nas. Svako naše malo dijete vrijedi više od cijeloga našeg uspjeha i života. Čestit i mudar čovjek voli i cijeni onu koju je odabrao više od sebe samoga. Otkuda inače sva ta poezija, sama ljubav? Ante i ja imamo dogovor da ćemo ove zime, kad se sve slegne, sjesti uz kamin, uzeti čašu vina i bez riječi pogledati film. Tako smo se dogovorili.
U medijima se “General” često isticao kao jedan od najvećih produkcijskih podviga u hrvatskoj kinematografiji. Je li to istina? Zna li se točno koliko je utrošeno na cijeli projekt?
Tu postoje razne pretpostavke, sve uglavnom izvan stvarnog stanja. Prije svega uz film je snimljena i televizijska serija od osam nastavaka. Za film smo dobili normalna sredstva HAVC-a, a za seriju nešto suzdržaniju sumu nego što HRT plaća ostale serije po nastavku. Ali, Bože moj: ako laže koza, ne laže rog. Sve je u papirima i na uvid pozvanima. Da, ne smijem zaboraviti: država je odobrila sredstva Ministarstvu obrane za trošak vojnog sudjelovanja: tenkovi, zrakoplovi, nešto vojnika, sve ono što svaka država odobrava kad se snimaju takvi sadržaji.
Posebne simpatije gledatelja osvojio je Ante Gotovina kao dječak kojeg u filmu tumači vaš unuk Vigo. Kako je on zadovoljan filmom? Mašta li nakon ovog iskustva da se u budućnosti sve više posveti glumi?
Vrlo je teško i osjetljivo imati na setu malo dijete. Mali Vigo je dolazio (dva puta) na snimanje uz svoju mamu i sestru. Bio je pažen i dobio je lego-kocke. Slušao je svoga djeda. Obostrano zadovoljstvo, a ekipi jeftino jer nije dobio nikakav honorar. Čak ni dnevnice. Bio je u Hrvatskoj, s obitelji, igrao se...
Puno je toga ostalo još neispričano o “Generalu”. Uskoro bi na HRT-u trebala biti prikazana i serija. Zna li se već kada će biti emitirana? Što ćemo sve vidjeti u seriji, a nismo u filmu?
Što ćete vidjeti, strpite se. Vidjet ćete više i sadržajnije nego na filmu. Serija nam pruža više zraka, više prostora. Nadam se publici također.
Jeste li “Generalom” ispunili svoje snove? Može se reći da je ovaj film na jedan lijep način zaokružio vašu bogatu karijeru. Smatrate li ga svojim najvećim filmskim projektom?
Ja se nadam sanjati i na drugom svijetu. Bog nam ne oduzima život. Ne prestaje sve na Mirogoju. Osim toga, tako sam se davno rastao s djedom i bakom, s tatom, mamom, sestrom Marijom i braćom Vjekom i Markom, brigadirom dragovoljcem Hrvatske vojske. Puno je njegove ratne patnje ugrađeno u ovaj moj, svakako (ah, to ne mogu sa sigurnošću reći) posljednji film.
"Ljudi mogu ići i lijevo i desno, ali domovina stoji posred i iznad svih odabira..." bravo...:)