Pola sata razgovora s glumicom Arijanom Čulinom dovoljno je da vam popravi dan. Dobro ćete se nasmijati njezinim zgodama i dosjetkama, a istovremeno će vas inspirirati da ne odustajete, da učite dok ste živi i da nam od kukanja nema puno koristi. Njezin umjetnički talent nije samo gluma, jer Arijana je i odlična pjevačica, slikarica, stand up komičarka i spisateljica. Njezine spisateljske uspješnice "Šta svaka žena triba znat o onin stvarima", "Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće" i "Od pizduna do tajkuna" čitatelje su oduševile na prvu, a ne sumnjamo kako će se taj scenarij ponoviti i s novom knjigom "Dva puta u pet minuta" koju je nedavno objavila i koja je bila povod razgovora s našom glumicom koja je prije mjesec dana osvojila i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju sporednu ulogu u predstavi "55 kvadrata".
Dva puta u pet minuta, sugerira li naslov vaše nove knjige možda nešto čega u knjizi ni nema, kako se uopće rodila ideja za ovaj naslov knjige?
Cijelo vrijeme dok sam pisala mislila sam da će naslov biti "Pet minuta" jer je sadržan u podnaslovu svake priče. Primijetila sam da ljudi često kažu; evo me za pet minuta, kad dođete negdje u trgovinu, recimo, kažu vam da ste došli pet minuta ranije, imali smo toga, kada se želite ustati od stola, društvo često govori, ajde sjedi još pet minuta, pa imamo pet minuta slave, pa petominutni test, čujemo često i stigli ste u zadnjih pet minuta.... Ali, izdavač mi je sugerirao da naslov nove knjige treba pratiti estetiku naslova prošlih knjiga, tj. da imaju neku duhovitu, malko provokativnu notu. "Šta svaka žena triba znat o onin stvarima", "Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće", "Od pizduna do tajkuna". Naime, ljudi su me često pitali: Ima li koja priča o seksu u pet minuta? A interesantno, baš o tome nisam pisala, valjda mi je malo dosadilo pisati o muško-ženskim odnosima i seksu u pet minuta. Međutim, dogodila se jedna priča koju sam svojevremeno pričala na Pričiginu i malo sam je prilagodila tako da se u knjizi spominje taj seks u pet minuta i tako sam došla do naziva.
U knjizi je glavni lik pedesetogodišnjakinja Kate. Kako se i kada njezin lik stvorio i šta vas je potaklo da ga kreirate?
Mislim da pisci, umjetnici, često crpe iskustvo iz vlastitog života, manje ili više, ponekad samo crtice. Bar ja. To malo preoblikujemo, kao kad pravite kolač, ne držite se uvijek recepta nego dodate sastojaka po svojoj volji, pa je slično i kod pisanja. Nije sve u mom pisanju autobiografski, ali ne možete pobjeći od sebe. Kad pišem, ne razmišljam previše i nemam čvrsti koncept i tokom pisanja mi se rode ideje. Moja junakinja je morala imati svoje ime pa je ovaj put bila Kate, eto moja mama se zove Katarina pa je možda i od tuda podsvjesno došlo do imena moje junakinje. Da je ostala u Zagorju, otkuda je rodom, bila bi Katica, a u Dalmaciji je Kate.
Spomenuli ste mamu, vaši roditelji su u osamdesetim godinama i dosta su aktivni i vitalni umirovljenici, vi ste dosta na njih po tom pitanju, puno radite i to na različitim frontovima, od glume, stand upa, pjevanja, slikanja....
Imam i ja svojih problema, ali uvijek razmišljam na način da život ide, kukali vi ili ne. Ništa nećemo dobiti od toga, a ja sam osoba koja uvijek ide do kraja, često i preko svojih mogućnosti, što itekako osjetim i znam da ne bih smjela toliko raditi, ali ovaj posao ili radiš ili ne radiš. Živahna sam i takvi su mi i roditelji, vitalni su, hvala Bogu, i uvijek u akciji. Moja mama još dva puta tjedno ide na pilates i radi vježbe zajedno s dvadesetogodišnjacima. Grupama koje treniraju lakšim intenzitetom priključi se samo ako se ozlijedi ili joj nije dobro, ali čim joj bude bolje, vraća se svojoj naprednoj grupi. Za nju je to razumljivo. Bila je fizioterapeut, morala je vježbati s pacijentima. Inače, njezina teorija, s kojom se slažem, jest da smo mi ljudi motor i kada taj motor stane, ili kad sugeriraš sam sebi da staneš, on počne hrđati. Kaže da, dok smo živi, tijelo treba mučiti, u smislu da morate hodati, vježbati ili učiti... U životu sam često primijetila da ljudi koji su zdravi i zapravo im ništa ne fali, stalno kukaju, a ljudi koji imaju hendikep, ponašaju se skroz suprotno. Primjer tome je Dino Sinovčić, sin moje prijateljice, koji je paraolimpijski prvak svijeta u plivanju. Stvar je toga kako mi sugeriramo sami sebi do kuda ćemo ići i kada ćemo stati jer život je maraton. Osobno sam borbeni tip i navikla sam na borbe, a ne na kukanje. Ako nešto ne napravim u danu, čini mi se da je uzaludno prošao. Zato valjda imam više stvari s kojima se bavim. Vaša osobnost će presuditi granicu do koje ste spremni ići i postavljati si izazove. Recimo, moj kolega Pero Kvrgić radio je do 90. godine, Mustafa Nadarević je snimao godinama seriju "Lud, zbunjen, normalan" i dizao se rano ujutro i snimao do kasno navečer, pratio tempo puno mlađih kolega. Mislim da za umjetnike nema umirovljena, kad više ne budem mogla glumiti, ja ću pisati, slikati, ma nešto ću i dalje raditi.
Našli ste puno kanala u kojima se možete izraziti, vas će zbilja biti teško umiroviti, kako vam dan izgleda, imate li jedan dan inspiraciju za slikanje, jedan za pisanje... kako to izgleda?
Ako sam zauzeta u teatru, kao što jesam, onda neću biti toliko aktivna na polju slikanja ili pisanja. Kod mene to ide jedno po jedno, dok pišem knjigu, ne radim puno neke druge stvari. S tim da, ako nisam duže razdoblje pisala ili slikala, onda mi treba jedno vrijeme da se adaptiram. Sada nemam toliko vremena za slikanje, ali nedjeljom odlazim kod akademskog slikara Mire Zovka koji je puno zaslužan za moje slikanje. Spreman je pomoći, pokazati, a ja, kad vidim njegovu vještinu, pitam se, Bože mili, kako ću ja to. Ali trudim se. Volim učiti i volim izazove. Idem do granice do koje mogu. Charlie Chaplin je rekao da samo u jednome možemo biti profesionalci, jer je život prekratak da bismo bili na više polja. Moj forte je ipak gluma jer sam profesionalna glumica, drugo su hobiji u kojima nastojim postići my the best.
Imate veliku želju za učenjem, pa ste u šestom desetljeću učili i francuski.
Kažem samo, daj mi Bože nadahnuća, da hoću i da mogu raditi i učiti i da ne budem inertna. Francuski sam upisala prije dvije godine pošto već pjevam francuske šansone u predstavi "Varaš ga, ne ostavljaš ga". Glazba mi nije nepoznanica, imam temelje glazbene škole i note mi nisu krumpiri. Za operu nisam, ali igrala sam u mjuziklima, kabareu. Uvijek ću se sjećati što mi se dogodilo nakon predstave "Ptičice" Paola Magellija u kojoj sam pjevala "Milorda". Nakon predstave mi je pristupio jedan gospodin sa željom da popričamo i obraćao mi se na francuskom. Rekla sam mu da ja samo pjevam na francuskom, ha, ha. Kad sam počela s predstavom "Varaš ga, ne ostavljaš ga", dala sam si truda i upisala tečaj francuskog. Ne može nitko očekivati da ću na pragu 60. godine moći to naučiti istim tempom kao i polaznici od 20 godina, od kojih su me neki u početku čudno gledali, al smo poslije bili kao da smo vršnjaci u razredu, ha, ha. Mi glumci znamo biti infantilni. Nikad ne odrastemo. Ako želite naučiti, uvijek dođete do nekog nivoa.
Puno toga možemo naučiti i savladati razne vještine, ali mislim da se humor i kako biti komičar ne može naučiti, zar ne?
To se ne može naučiti. Ako se ne rodite s darom za humor, ni dragi Bog vam tu ne može pomoći. Mislim da imam taj dar, bar za publiku koja voli humor koji provlačim i u svojim knjigama i predstavama koje pišem. Inače, u životu nisu ljudi koji su humoristi i komičari oni kojima je sve super, čak malo gledaju život s dozom ironije i oni uvijek u onim normalnim situacijama traže što bi to mogli biti čudno.
Bavite se stand upom i humor je prisutan u vašim knjigama, ali ne volite gledati humoristične serije, kako to?
Interesantno, ali nekako su me uvijek više privlačili filmovi ozbiljne tematike i malo gledam humoristične serije. Kada igrate humor, morate igrati na ozbiljan način kao da igrate dramu. Kada sam dobila nagradu za ulogu u filmu "Ne gledaj mi u pijat" i nedavno za predstavu "55 kvadrata", znali su mi reći - o, pa ti si ozbiljna glumica, a zapravo stvar je u tome da je isto glumili u drami ili duhovitu ulogu, pristup je isti.
Poznato je i da ste među prvima kod nas počeli sa stand upom, na pozornici djeluje kao da stand up komičari to izvode s lakoćom i bez ikakve pripreme, je li to točno ili se za ovakve izvedbe treba dobro pripremiti?
Za stand up vam treba velika priprema, jer ako se ne pripremite, to se zove lupetanje i nema veze s mozgom. Spontanost dolazi kad se dobro pripremite i kad usvojite svoju točku, možete se igrati i improvizirati. Pisci isto imaju pripreme prije pisanja, jedan moj prijatelj pisac i dramaturg bi tako cijelu sobu oblijepio s papirima i onda bi napisao scenoslijed, ali ja nemam taj pristup. Imam ideju, a tijekom pisanja priča se razvija. U drugoj i trećoj ruci korigiram i uređujem tekst i sve počinje dobivati svoju poveznicu i mora imati logike.
Spominjemo na početku razgovora pet minuta slave, je li vaših pet minuta slave već prošlo, traje li upravo tih pet minuta ili ih tek očekujete?
Recimo, moj primjer pet minuta je "Glamour Caffe" u kojem sam mogla doživjeti fijasko ili napraviti utakmicu od tih mojih pet minuta, a tih pet minuta "Glamour Caffea" se razvilo u dosta toga. Netko drugi je mogao dobiti tih pet minuta i ne znati što napraviti s tim. Moje godine nose drugačiji stil i interese nego kad sam imala 30 i stvarala likove poput Goge Bjondine. U svakom razdoblju života zaokupljaju nas druge misli i drugačije su okolnosti. U ovoj novoj knjizi također ima humora, ali on je pisan iz moje sadašnje perspektive. Svi se mi mijenjamo, ali i dalje je u knjizi ta doza mog humora i ironije. Svi čekamo svojih pet minuta, nazovimo to nekom nadom, onim sutra koje će biti bolje od ovog danas. Svi imamo tu Pandorinu kutiju u kojoj se krije naših pet minuta.