Jednog popodneva, početkom svibnja, u antikvarijatu Biblos u Palmotićevoj, na gomili još uvijek nepregledanih knjiga iz neke upravo otkupljene zagrebačke kućne biblioteke ugledam prvo naše izdanje knjige Ericha Kästnera “Emil i detektivi”. Objavljena kod beogradskoga Nolita, a u prijevodu Gustava Krkleca, dvije godine po izlasku njemačkoga originala iz 1929, knjiga me je vukla da je kupim. Kao što me, uostalom, vuku sva predratna izdanja ovoga nakladnika, pa ih i kupujem ukoliko trgovac ne postavi bezobrazno visoku cijenu. Razlozi za ludovanje postoje: jer Nolitove su knjige iz tog doba u svakom pogledu, oblikovnom, uredničkom i prijevodnom, među vrhuncima južnoslavenske nakladničke povijesti. Svaka ta knjiga je zasebni artefakt, umjetnina poput slike i skulpture, a Kästner što ga pronalazim u Biblosu u savršenom je stanju, nedirnut, nečitan, a devedeset je toj knjizi godina. Srećom, Biblos je dobro mjesto, cijena povoljna, tako da kupujem “Emila i detektive”.
Nisam bibliofil, knjige mi, ipak, služe za čitanje. Ali događa mi se, eto, da zbog njihova izgleda, materijala od kojeg su načinjeni i zbog nekih izvanredno lijepih fontova u knjižnome bloku, kupujem stare knjige, koje onda ne čitam. I to zato što u pravilu imam nova izdanja istih tih knjiga. A čitalac sam prilično grub, pa bih staru knjigu svojim čitanjem mogao povrijediti ili, ne daj Bože, uništiti. Knjige stare kao što stare i njihovi pisci, papir biva krt i loman, popušta ljepilo u hrptu, rašiva se uvez. Čitanje ranjava knjigu, pa je bolje čitati ovu novu, u knjiškom i grafičkom smislu uglavnom bezvrijednu konfekciju, otisnutu na lošem papiru, koji će se, za razliku od starih Nolitovih izdanja, pretvoriti u prah.
Ovakva je priča. Emil Tišbajn - pisat ćemo ga fonetski, jer je tako u ovom izdanju - frizerkin sin, đak realke, dvanaestogodišnjak, iz Najštata putuje u posjet baki u Berlin. Nosi joj sto dvadeset maraka, što ih je mama za nju uštedjela. I kao za nevolju, Emil zaspe u kupeu, taman da ga izdžepari gospodin u krutom šeširu, Grundajs je rekao da se zove. Tek probuđen, istrčava na peron velikoga grada, i to na čuvenom kolodvoru Zoo, premda je trebao izaći na Fridrihovoj ulici, i daje se u potjeru za Grundajsom. Namah se sprijatelji s nekim berlinskim klincima, s kojima stupa u pravu malu, dobro organiziranu, a savršeno napisanu, policijsku akciju, koja će proslaviti ovaj roman i njezina pisca, i duboko obilježiti dugi niz uglavnom dječačkih generacija. Meni, koji nikad nisam osjetio pravi čar žanrovske literature, “Emil i detektivi” zauvijek će, vjerojatno, ostati omiljeni kriminalistički roman.
Pouka o dobru i o pravdi kojom je na kraju, ipak, obilježen roman “Emil i detektivi” danas vjerojatno djeluje pomalo naivno. Ali atmosfera velegrada, zvuk i miris Berlina, koja me je kao dječaka u romanu tako privlačila, jednako snažno djeluje i danas. Gustav Krklec knjigu je preveo srpskom ekavicom, i taj će njegov prijevod kasnije, u izdanjima zagrebačke Mladosti, u čuvenoj biblioteci Vjeverica, biti prepjevan na hrvatsku ijekavicu. Ne znam je li sam prevoditelj u tom prepjevu sudjelovao, ali njegov izvornik djeluje neusporedivo moćno.
Među detaljima koje sam nekim čudom svih ovih godina pamtio, ili sam ih se čitajući prisjećao, kao da iz dubine duše ispirem zlato sjećanja, ironična je pouka sa samog kraja romana: “’Novac treba uvek slati samo poštanskom uputnicom’, progunđa baka i zakrešta kao limena kutija.”
Genijalni grafički oblikovatelj ove knjige, urednik i suvlasnik Nolita Pavle Bihaly, Židov i komunist, strijeljan je od Nijemaca u srpnju 1941. Autor ilustracija u knjizi, rođen u židovskoj, češko-njemačkoj obitelji, Walter Trier, uspijeva krajem 1936. pobjeći iz Njemačke. Čuven po ilustracijama Kästnerovih knjiga, za britansko ministarstvo informiranja smišlja, crta i dizajnira letak “Nacistički njemački u 20 lekcija”, kojim je s visine zasipana Njemačka, ne bi li se Nijemci informirali o stvarnom, a izgubljenom značenju riječi svoga jezika.
Erich Kästner: Tonček i Točkica: Znanje, Zagreb 2011.
Ovaj roman još u moje je doba među djecom bivao popularniji od "Emila i detektiva". Razlog jednostavan: nije to bio roman samo za dječake, nego još i više za djevojčice. Meni je bio manje drag, jer nije bio onako dobro napisan. Kao što ni nastavak pripovijesti o Emilu Tišbajnu, naslova "Emil i tri blizanca", nije bio ravan prvoj knjizi. Obradovalo me je kada sam, upisavši naslov ove knjige u Google, otkrio da u Zagrebu postoji Frizerski salon za djecu Tonček i Točkica. Vjerojatno ne postoji nijedan frizerski salon za odrasle, kao ni uslužni obrt svejedno koje vrste, recimo kavana, restoran, prenoćište, koji bi imao naziv po nekom književnom djelu.
Marcel Reich-Ranicki: Moj život
Ova knjiga, na žalost, nikad nije prevedena na hrvatski, ali potražite je na srpskom, engleskom, ili na jeziku na kojem je napisana, na njemačkom. Reich-Ranicki bio je strah i trepet njemačke književne kritike, ili njemačke književnosti općenito. Pisce je uskrsavao ili sahranjivao. Strog, tvrdoglav i genijalan, ovaj rođeni Poljak, naravno Židov, nakon što je preživio koncentracijski logor odabrao je njemačku književnost kao jedinu svoju domovinu. S rijetkom je nježnošću i krajnjom blagonaklonošću u svojoj memoarskoj knjizi "Moj život" pisao o Erichu Kästneru. Čitajte Kästnerove knjige za djecu, pa ćete shvatiti zašto.
VIDEO Pobjednici Eurosonga prodali su svoj kristalni mikrofon na dražbi kako bi kupili oružje za ukrajinsku vojsku