Premijerno prikazana 2018. na Sarajevo Film Festivalu, serija “Besa” odmah je oduševila i publiku i kritičare, a da se radi o dosad rijetko viđenom proizvodu u regiji, pokazala je i drugom sezonom, koja je i bolja od prve i koja se našla na trećem mjestu najboljih serija u izboru Večernjeg lista. Ova kriminalistička serija na izrazito surov način dočarava kako se jedan običan i miran život može pretvoriti u pakao i neprestanu borbu za preživljavanje, a sve zbog iskonskog nagona da zaštitite svoju obitelj.
”Besa” je okupila veliku međunarodnu i regionalnu ekipu autora i glumaca, predvođenu poznatim britanskim scenaristom Tonyjem Jordanom (“Hustle”, “Life on Mars”). Jordan je sa scenaristom Mladenom Matičevićem i timom pisaca iz naše regije, a prema originalnoj ideji Srđana Šapera, kreirao prvu regionalnu seriju koja zadovoljava sve standarde poznatih britanskih dramskih serija. Kreator “Bese” je Igor Stoimenov, autor serije “Crni Gruja”, ali i odličnih dokumentarnih serija “Fudbal, nogomet i još ponešto” te “Robna kuća”. Osim što je autor serije, Stoimenov je i režirao drugu sezonu “Bese”.
Kako je nastala serija “Besa”?
Prije šest godina u regiji je postojao samo taj RTS-ovsko/HRT-ovski sistem stvaranja serija, a komercijalne televizije snimale su većinom sapunice. Tada su se našli Srđan Šaper, koji je bio direktor grupacije McCann Ericsson, i Pete Smith, čovjek koji je u tom trenutku bio direktor Antena grupe, tada vlasnika B92 i Prve televizije. Imali su ideju napraviti nešto što bi se moglo prodati na svjetskom tržištu. Srđan je izašao s idejom o običnom čovjeku koji nesretnim spletom okolnosti počne raditi za mafiju. To je trebalo upakirati u okvir koji bi se mogao prodati u svijetu. Onda smo razgovarali o tome što bi se to moglo s Balkana prodati u svijetu. Počeli smo nizati ideje dok se nije javila ona o albanskoj mafiji kao jednoj od trenutačno vodećih u svijetu. Albanska mafija bila je impuls za balkansku mafiju, koja ne preza ni od čega i ne poznaje granice. Moja ideja otpočetka bila je da to ne bude samo krimi-serija, nego više obiteljska saga na tragu “Kuma”, sa svom patologijom koju za sobom vuku koruptivna balkanska društva. Onda su nam u daljnjem razvijanju pomogli Englezi.
I to ne bilo koji Englezi, nego jedan od njihovih najboljih autora Tony Jordan, čovjek koji potpisuje vrhunske serije “Hustle” i “Life On Mars”.
Od Tonyja smo zapravo naučili kako se rade takve serije. Kod njih je normalno da imate “showrunnera”, odnosno kreatora serije, čovjeka koji potpisuje cijeli projekt. Mi do tada nismo ni znali što je to. To je zapravo prva serija u regiji koja je postavljena na takvim temeljima.
Kako ste podijelili uloge? Jeste li odmah za glavne uloge zvali Radivoja Bukvića i Miloša Timotijevića?
Ponavljam, mi tada nismo znali ništa. Tada je između Srbije i Kosova bila kulturna i civilizacijska barikada koja je trajala više od 20 godina i nismo znali kako ćemo podijeliti uloge među srpskim, a pogotovo albanskim glumcima. Za glavnu ulogu smo željeli Nebojšu Glogovca, zato što je on naša generacija na fakultetu. Nažalost, dogodilo se to što se dogodilo, on se javio dva mjeseca prije početka snimanja i rekao da jednostavno ne može prihvatiti ulogu, baš kao što nije mogao prihvatiti ulogu u filmu “Otac”, koju je na kraju odigrao Goran Bogdan. Za “Besu” smo onda zvali Rašu Bukvića, jer nam je trebao netko tko izgleda normalno, kao bilo koji običan čovjek.
Nama je zanimljivo da ima i hrvatskih glumaca, kako ste angažirali Lanu Barić?
Lana je ušla na prijedlog producentice Tee Korolije. Dodatni zaplet bio je da je Uroš Perić lik koji se krajem 90-ih oženio Hrvaticom, što pokazuje da Uroš ipak nije običan čovjek. Kasnije doznajemo da je odrastao uz brata kriminalca koji je poginuo pa ga to izdvaja iz prosječnosti. Dakle, on je čovjek koji je i u najgora vremena mogao prijeći preko granice.
Fascinantan je Miloš Timotijević kao inspektor Petrit Koci. Prvo što glumi s lakoćom, a osim toga govori i albanski, bez problema.
To je najkompleksniji lik. Kada smo pisali tu ulogu, prvo smo mislili da ga igra Uliks Fehmiu, zato što je i sam iz takvog svjetonazora. Međutim, i Miloš je moj kolega s fakulteta i, kako sam znao kakav nas pakleni posao čeka, pozvao sam Miloša, jer znao sam da će on “poginuti” za tu ulogu, kao što sam ja “poginuo” radeći na seriji. Miloš u prvoj sezoni nije imao puno rečenica na albanskome, no kad smo vidjeli kako je to “razbio” u prvoj sezoni, dali smo mu više albanskih replika u drugoj, i stvarno je oduševio. Osjeća se sav pakao ljudi u Srbiji koji su iz miješanih brakova i nemaju identitet. Takvim smo ga i napravili i on je super to iznio.
Gledajući oduševljenje serijom u Srbiji, ali i na Kosovu, možemo li zaključiti da ste vi ovom serijom dosta pridonijeli razumijevanju, pa i pomirenju Srba i Albanaca?
Od sto potencijalnih scenarija 99 ih je vodilo u katastrofu. Samo jedan mali put vodio nas je dalje. Nekom ludom srećom uspjeli smo probiti taj put i napraviti “Besu”. Sad je potpuno normalno da ljudi na društvenim mrežama razgovaraju o Dardanu i Dritonu, imenima koja do jučer nisu znali ni izgovoriti, a sad su potpuno postali mainstream. U Beogradu puno vremena provodim s Mensurom Safqiuom, glumcem koji igra Hašima, odnosno Ljaha u drugoj sezoni. Nevjerojatno je koja histerija vlada kad ga Beograđani vide na ulici, to uistinu ne mogu objasniti. Ista stvar je i u Makedoniji ili na Kosovu. Prije pet, šest godina u Skoplju ste na ulici točno mogli prepoznati tko je Makedonac, a tko Albanac. Mensur je velika zvijezda kod Albanaca, i prije, kada bi prolazio Skopljem, Albanci bi ga zaustavljali na svakom koraku. A sada mu nakon “Bese” prilaze i Makedonci. Dakle, “Besa” je i u Makedoniji probila kulturološku razliku, da ne govorim koliko je veliko to što je napravila u Srbiji. Srbi i Albanci dosad su jedni drugima bili loša vijest u Dnevniku, a prava je istina da smo zapravo jedni drugima jako slični. Kada smo probili barijeru u prvoj sezoni, sve je bilo lakše. Imali smo sreću da nam se u prvoj sezoni pojavio Refet Abazi, za kojeg nismo ni znali da je dekan Akademije u Skoplju na albanskom jeziku i jedan od kandidata za ministra kulture. On mi je pomogao u drugoj sezoni i bio mi je stručni suradnik za albanska pitanja. Zahvaljujući njemu došli smo i do nekih drugih glumaca, poput Florista Bajgore u ulozi Dritona. I iza njega je internacionalna karijera, pojavio se u seriji “Gangs Of London”.
Mensur je odličan, no Arben Bajraktaraj spektakularan je u ulozi Dardana Berishe. Pretpostavljam da ga nije bilo lako dobiti za ulogu mafijaškog bossa, s obzirom na to da se radi o svjetski poznatom glumcu iza kojeg su uloge u “Harryju Potteru” i “Takenu”?
To je opet “krivnja” Tee Korolije. Iskreno, rijetko koji bi Srbin prihvatio ulogu srpskog mafijaškog bossa u albanskoj seriji, a mi smo dobili Arbena da glumi u srpskoj seriji. On je možda najpoznatiji po ulogama u hollywoodskim blockbusterima, no isto tako ima i ozbiljne karakterne uloge u Francuskoj i Engleskoj, u ozbiljnim kazalištima. Kada smo dobili njega, bilo nam je lakše dobiti i ostale albanske glumce pa je došao i Mensur. Budući da Mensurov lik pogine u prvoj sezoni, shvatili smo da će nam od svih likova nedostajati njegova energija i onda smo odlučili napraviti lik koji će biti postavljen na drukčijim parametrima. On se zaista potrudio i smršavio 15 kilograma te napravio drugi lik.
Primjetno je da ste dobro ispekli zanat, a rekao bih da je i druga sezona puno bolja, kada ste vi i preuzeli režiju?
Prva sezona bila je poput američkog filma B produkcije, a sada je sve puno kompleksnije, s pet ili šest paralelnih radnji od kojih nijedna nije glavna. U drugoj sezoni glavna je nit vodilja sukob tradicionalnog i modernog, starog i mladog. Starija generacija ima moral i drži se tradicionalnih vrijednosti, a mladu nije briga ni za što.
Zahvaljujući vašoj seriji i oni koji nisu znali naučili su što je besa, koja je sveta Albancima. No besa nije prisutna samo među Albancima, ima je i kod drugih naroda na Balkanu?
Tako je, naročito to vrijedi za južni Balkan, gdje postoji taj nepisani zakon. To se najviše vezuje za Albance jer sve do kanona Lekë Dukagjina nisu imali napisan zakon. Besa, zavjet ili krvna osveta postoji u svim zajednicama južnog Balkana. Budući da sam ja s juga Srbije, dobro sam upoznat s time i znam što znači dana riječ među ljudima pa mi nije bilo teško to iskoristiti. Sve se to u danom trenutku vezuje za ono najbolje s Balkana, ono na čemu se temelji cjelokupna europska književnost, a to su antičke tragedije. Mi smo se zapravo itekako bavili antičkom tragedijom pa smo do nekih rješenja, kao što su ocoubojstvo ili bratoubojstvo, došli nadahnuti Eshilom.
U drugoj sezoni uveli ste nekoliko zanimljivih novih likova, a među njima je možda najzanimljiviji Relja Popović, koji je i u Hrvatskoj itekako poznat kao pop-zvijezda, član grupe Elitni odredi?
Za razliku od prezentacije na pozornici, na kojoj izgleda kao nadmeni klinac koji se bavi glazbom koju mi stariji ne razumijemo, on je zapravo multitalentiran umjetnik, jako simpatičan, fin i vrlo precizan. Njegov očuh bio je glumac Faruk Begoli pa je i on bio upoznat sa svime u seriji. Relja je nagrađeni glumac, osvojio je “Srce Sarajeva” za film “Normalni ljudi”, a glumio je i u Dragojevićevoj “Paradi”. Kada se otvorila ta uloga, odmah smo znali da je to Relja. On i Milan Marić savršeno su odradili taj “buddy-buddy” odnos, a u seriji se vuče i ta patologija između njih. Inače, u prvoj verziji scenarija trebao je biti ubijen, no ostavili smo ga na kraju pa ćemo ga vidjeti i u trećoj sezoni.
A imali ste i sreću s Milanom Marićem, jer je u međuvremenu zahvaljujući “Tomi” postao najpopularniji glumac u regiji?
Istina, no Milan je prvu veliku ulogu odigrao u “Besi” i onda je uslijedila serija “Državni službenik” i ostale njegove uloge. Milan Marić vrlo je precizan glumac i s njim je vrlo lako raditi. Nekad smo radili po cijeli dan i njemu to nije bio problem. Milica Gojković, koja glumi Unu, i on fenomenalni su glumci, s nevjerojatnom su lakoćom odigrali neke jako teške scene. Imali su i malu bebu, bila je tu i scena pokušaja samoubojstva. Milanu želim svu sreću u životu, on ima potencijal da postane internacionalna zvijezda. Nadam se da će tako i biti.
S obzirom na to da se radi o albanskoj mafiji, Ulcinj je kao grad na moru, u kojem je većinsko albansko stanovništvo, bio idealna kulisa za snimanje većine kadrova?
Ulcinj je mitološko mjesto, to je grad koji je uvijek bio “melting pot” na ovim prostorima. Za razliku od Mostara ili Sarajeva koji nisu prevladali razlike, u Ulcinju i dalje normalno žive pravoslavci Srbi, pravoslavci Crnogorci, katolici Albanci i muslimani Albanci. To je nevjerojatan grad, s antičkim i srednjovjekovnim naslijeđem. Bio je piratska luka, u njemu je bio zatočen Cervantes. Posebno je nevjerojatan njegov izgled, s velikim pješčanim plažama pa ravnim dijelom koji izgleda kao Dalmacija, to je grad koji izgleda kao Bejrut na moru. Ljudi su bili tako otvoreni prema nama da je to nevjerojatno. Ključ svega je da to mjesto na kojem ljudi žive bez trzavica. Korona nam je donijela i neke dobre stvari jer je sve bilo zatvoreno, a mi smo bukvalno cijelu Crnu Goru mogli prijeći u sat vremena. S druge strane, ljudi su se zamalo tukli za statiranje kod nas da bi dobili dozvole za izlazak iz kuća.
Serija je bogato producirana, snimali ste u više zemalja. Kako ste zatvorili financijsku konstrukciju?
Rad na prvoj sezoni što se tiče financija bio je daleko teži i kompliciraniji, jer u to vrijeme kao što sam rekao kod nas nije postojao know-how kako se uopće snimaju ovakve serije. Nismo znali što bi mogli biti krajnji dometi, i u skladu s tim smo se dosta mučili na snimanju (i u organizacijskom i u financijskom smislu). Bilo je zaista dana kada smo se Tea i ja na setu pitali kako ćemo uopće nastaviti snimanje. Sva sreća da su u tom trenutku Telekom i SBB krenuli sa svojim platformama, i Besa 1 je našla sigurnu luku. Već s drugom sezonom je bilo lakše, jer su Adrenalin kao producent i Telekom kao emiter našli zajednički jezik na samom početku i nije bilo nikakvih trzavica tokom snimanja.
Dakle, vama je sukob dviju platformi u Srbiji omogućio da praktički imate sto snimljenih serija u četiri godine, a mi u Hrvatskoj u isto vrijeme imamo ih pet, šest.
Istina, no ja film i umjetnost nikad nisam promatrao iz vizure lokalnih država. Najbolje što je umjetnost davala na ovim prostorima na nivou je multikulturalnosti. Kada gledate neku skandinavsku seriju, za 99 posto populacije nebitno je radi li se o danskoj, norveškoj, švedskoj ili islandskoj seriji. Volio bih kada bismo se i mi pojavili s nečim što bi se zvalo balkanska estetika i da nas se odmah može prepoznati. Kod nas je nevjerojatan rezervoar ideja za stvaranje. Kako su Izraelci uspjeli i napravili nekoliko hit-serija? Pa upravo tako što su prodali nešto što je lokalno, sukob judaizma i islama. Mislim da hiperprodukcija mora izbaciti kvalitetu i kod nas. Rejtinzi serija nisu pokazatelj kvalitete, jer široka populacija konzumira serije poput fast fooda. Da bi se ušlo dublje, moraju se napraviti i lokalni festivali koji će postaviti kriterij. Zbog toga zaista moramo izaći šire u ostatku svijeta sa zajedničkim idejama.
VIDEO: Pogledajte tko je nominiran za Večernjakovu ružu u kategoriji TV emisija godine
Fenomenalna serija. Dardan Berisha, nezaboravan lik.