Natašu Govedić počeo sam čitati prije nego što je ona počela pisati. Bilo je to negdje krajem prošloga stoljeća, ona je bila kazališna kritičarka, u to vrijeme strog i pravedan sudac. Pomno sam pratio svaki njen sud, uživljavao se u njezine opise teatarskih doživljaja, tražeći nešto što sam prethodno izgubio. Osamdesetih, naime, dakle prije ovog života, kazalište mi je bilo najvažnija od svih umjetnosti, nadređena društvenoj zbilji. Kada je i zašto je tako prestalo biti, je li problem u meni koji više ne umijem gledati; pokušavao sam se obavijestiti kod Nataše Govedić. Onda je prolazilo vrijeme, ja sam možda shvatio da su osamdesete bile vrijeme teatra, a ovo je sad neko drugo vrijeme. Nataša Govedić u međuvremenu se u svojim kazališnim kritikama iz suca pretvorila u tumača, što sam svakako još više cijenio.
I tek onda je počela objavljivati poeziju, prozu i esejistiku. Premda će to biti nešto posve drugo, u njezinom sam pisanju već bio domaći. Pisac, ako je doista pisac, biva pisac što god da piše. Pa čak i ako ne piše. A Nataša Govedić pisac doista jest. Spisateljica, naravno, ako ćemo ostati politički korektni. Premda je u ovom slučaju upitno je li politička korektnost doista put k istini. Striktno govoreći, ona je pisac taman onoliko koliko je Slamnig bio spisateljica. A to je mnogo više nego što ćemo ovdje reći.
"Pasja kola" druga je njena pjesnička knjiga. Konceptualna kao i prva, naslova "Zlice i vilice", što bi u ovom slučaju značilo da ju je dragocjeno čitati kao cjelinu. Ovo je istodobno knjiga pjesama i knjiga tumačenja pjesama. U pjesničkom tekstu "otajstvo" možda je to i objašnjeno: "kad je Roald Dahl išao u školu, razrednik mu je na/ kraju sedmog razreda zapisao u knjižicu: 'Nikad/ nisam sreo osobu koja tako uporno mijenja značenje/ riječima.' Zašto u školama rade ljudi koji ne vole/ poeziju. Zašto. Zašto. Zašto." "Pasja kola" su, otpočetka do kraja, knjiga o riječima i o svijetu. Ustanovljavajući značenja riječi, pjesnikinja mijenja i značenja, i riječi. Čim nam se učini da smo ustanovili da riječ znači jedno, ona počinje značiti nešto drugo. I ne samo to, nego to najednom više nije ni ta riječ, nego je već malo drukčija. Promijenila se za jedan glas, za jedno slovo, za jedan naglasak, na misao i osjećaj uz koje se izgovara.
Ovakvo postupanje s riječima temelj je pjesničkog posla. Ali je i temelj svakog filološkog dara, po kojemu se čovjek uzrazlikovao od svoga majmunskog pretka. Svaku je riječ stvorio pjesnik, a sintaksa svakog jezika ustvari je pjesnička forma. Od majmuna je najprije nastao pjesnik, da bi zatim od pjesnika nastao čovjek.
Osnovna riječ ove knjige je pas. Pas je i osnovni njezin stvor, temeljna njezina stvar. Ovo je pas u rječniku (Slovenci bi rekli: slovaru) Natašina jezika: "PAS (hr.), srčana pumpa iz starih dvorišta, s repom i ušima. Poznata i po tome što je osjećaji toliko obuzimaju i iscrpljuju da ih na kraju dana samo želi ukrcati u svoja pasja kola i odvesti negdje daleko u polje, tako da se od njih konačno odmori. Ali gdje god da ih ostavi, kola je slijede. Vraćaju joj se, kao začarana." Knjiga i jest, i nije o psu i o psima, u nama i oko nas. Ali je, recimo, i o psovci.
VEZANI ČLANCI :
A kakve veze psovka ima sa psima, ili kakve veze pas ima s psovanjem, to znaju djeca, prije nego što prenauče materinji jezik. Svako je dijete pjesnik. Poezija je uvijek djetinjstvo jezika. Nataša Govedić u ovoj knjizi maestralno psuje. Ona pred psovkom otvara spektar njezinih značenja: psovka nije vulgarnost, psovka nije uvreda. Psovka je ulaz u hiperbolu i izlaz iz nje. Ali i otvoreno polje za tumačenje svijeta. Recimo, odmah pri početku knjige divna je pjesma "sakralna arhitektura": "jesu li pas i bog ista osoba/// jesu, ako sudimo po psovkama/ (j*bo ti pas mater, j*bo ti bog mater)/// nisu, ako sudimo po tome da je zbrinut/ samo onaj za koga su ljudi posve sigurni/ da neće ugristi". U njezinom su tumačenju i pas, i Bog, i jezik, i dječja čežnja za riječima i za "upornim mijenjanjem značenja" riječi, koje je nužno u poeziji, jednako kao i u učenju materinjeg jezika, a u ovoj pjesmi otkriva se i na sljedećoj svojoj razini, onoj teološkoj, u spoznanju Boga. Uzgred, zašto je bog u pjesmi malim slovom? Zato što je pas malim slovom. Ako bi postojala razlika u početnom slovu, ne bi bilo moguće pitanje "jesu li pas i bog ista osoba".
Pjesnikinja se igra riječima i njihovim značenjima. Igra se stvarima. Jer ljudi, dok god su djeca, igraju se stvarima. Kad se prestanu igrati, sami se pretvaraju u stvari. Igrajući se riječima i stvarima, ona se igra formom i žanrovima. Žanrova je raznih. Naročito za one koji su u jednom trenutku prestali biti suci i postali tumači. Jedan od privlačnijih, a u hrvatskoj književnosti ujedno i prezrenijih književnih žanrova je aforizam. (sms-poruka, twit ili cvrkut). U njega sve stane, iz njega sve izvire, samo ne smije biti poučan. Aforistična je tako i pjesma "srce se ne može nositi na dlanu", pa ide ovako: "jer mu treba i glava i stopalo/ i jer najviše lažu oni koji se zaklinju/ u čiste emocije". Riječ čiste nije džaba naherena u kurziv. U tom je kurzivu popravka, a ne pouka. I tu je još jedna odavno zaboravljena, a tako važna svrha poezije: pjesnik se bavi popravljanjem istrošenih riječi i prišarafljivanjem rasklimane sintakse. Pjesnik je optičar koji sitnom kacavidom priteže vide na očalima. Hvala mu ne treba reći.