Barbara Kolar i Duško Ćurlić: 'Otkazana je gomila poslova. Vremena su loša i malo toga se nudi'

Uhodani voditeljski par Barbara Kolar i Duško Ćurlić ove jeseni opet vodi glazbeni show HRT-a “Zvijezde pjevaju”. O detaljima snimanja, o ljetovanju usred pandemije te kako doživljavaju novo normalno, otkrili su nam u zajedničkom razgovoru.

Ovo je turbulentna godina, svijet je stao, pokušao se prilagoditi i čini se da to zapravo nekako funkcionira. Barem kada uzmemo u obzir novu sezonu showa „Zvijezde pjevaju“. Kao voditeljski duo opet ćete gledatelje voditi kroz glazbenu odiseju. Kako je izgledalo snimanje i koliko je bila stresna priprema?

B: Prije nego što je snimanje počelo, bila sam pomalo skeptična kako će sve funkcionirati bez navijača u studiju jer su oni u dosadašnjim sezonama bili ravnopravni sudionici showa. No nakon 7 snimljenih emisija, moram priznati da me ugodno iznenadilo što “novonormalni” standard nije pokvario zabavu.

D: Baš tako kako ste rekli, pokušali smo se prilagoditi i napraviti zabavnu emisiju koja neće promijeniti svijet, ali će, nadam se, ljudima donijeti malo opuštanja subotom navečer i odmaka od stvarnosti koja je takva kakva je. I u tim uvjetima, poštujući mjere, zabavljali smo se i nadam se da se to osjeti. A raditi s Barbarom je potpuni gušt. Na nju uvijek mogu računati. Veliki posao odradila je Uršula kao urednica i naravno čitava ekipa kamermana, režije, produkcije, cijelog studija 10. Veliki je to pogon.

Koji pjevački par je vaš favorit? Kako su se snašli natjecatelji?

B: Pa ne mislite stvarno da bih vam rekla tko su mi favoriti?! Bilo bi to krajnje neprofesionalno, a i pitanje je koliko bih u tome bila dosljedna budući da već znam koji su parovi ušli u finale. No sigurno su svi zaslužili biti u showu, jer oni koji eventualno ne plijene nadarenošću to nadoknađuju šarmom i simpatičnošću.

D: Naravno da imam favorite, ali ne bi bilo fer da to javno kažem. Svi se trude, manje ili više uspješno, ima komičnih situacija, ima svega….vidjet ćete. Usput, svaka čast na hrabrosti svima, jer svi mi mislimo da znamo pjevati doma u kupaonici ili na tulumu, ali stati pred kamere i vrhunske glazbenike plus žiri, nije svejedno. Kapa im dolje.

Tko bi ljestvicu mogao postaviti neočekivano visoko?

B: Mislim da se već u prvoj emisiji jasno vidjelo tko će žiriju zadati muke da nekako pokuša gradirati nastupe i ocjenjivati napredak, a ne da samo nemoćno pokazuje desetke. Srećom, nikad ništa ne ide potpuno glatko jer bi u tom slučaju bilo dosadno, a to sigurno nije cilj showa.

D: Obično to naprave oni od kojih to najmanje očekujete i koji vjeruju i slušaju mentore i savjete žirija. Iz emisije u emisiju vidi se njihov napredak. Vidjet ćete kako će vas neki ugodno iznenaditi.

Prije nego što ste se vratili obvezama u Zagreb, kako je izgledala sama ljetna završnica?

B: Ja sam manje-više cijelo ljeto provela u Zagrebu. Dvaput sam uspjela otići na jednodnevno kupanje na Krk i još se dvaput umočiti u more zahvaljujući poslovnim angažmanima na obali.

D: Ove godine nije bilo pravog godišnjega, svega nekoliko „ukradenih“ vikenda i par dana na moru. Radilo se, snimalo, pripremalo… S obzirom na to da sam slobodnjak, nema odbijanja posla, vremena su loša i malo toga se nudi. Tim je veća obaveza i izazov pošteno raditi svoj posao, zabavu koje se ne sramiš. Fali mi odmora, ali tako je kako je…

Uspjeli ste ovog ljeta zajedno voditi 67. Pula film festival. Kako ste se za to pripremali?

B: Konačno smo malo vremena i izvan posla proveli zajedno, razgovarali uz kave i hranu. To je bilo ključno. Šalu na stranu, nakon godina suradnje mi već funkcioniramo na pogled i trzaj tako da smo samo malo osvježili svoj prijateljski odnos koji je s godinama postao i temelj onom profesionalnom.

D: Uglavnom za stolom i uz čašicu razgovora, dobro, možda i dvije, uz probe naravno. Veselio sam se tom vikendu i želio se bućnuti u more, ali vrijeme nas baš nije htjelo. Gušt je biti u Puli i stajati na pozornici Arene. To ima neku posebnu magiju, pogotovo kad znaš tko je nekada tamo sve stajao.

Novo normalno je tu. Kako ga doživljavate? Djeluje li na vaš život puno više nego što biste očekivali?

B: Sigurna sam da nikome nije drago živjeti s ograničenjima, no znate ono – na sve se živ čovjek navikne. Otkazana mi je gomila poslova, ali nisam jedina pa nema smisla kukati. Poštujem sve propisane mjere i željno čekam dan kad ću se probuditi sa željom da, recimo, popijem kavu u Beču i to onda bez puno razmišljanja i napraviti. Iako se možda realno ne mogu maknuti iz Zagreba, volim imati osjećaj da mi je sve dostupno.

D: Naravno da djeluje. Svi učimo živjeti u novim uvjetima, pokušavam poštivati preporuke i nije mi teško ako je to način da zaštitiš svoje bližnje i ljude koji su svakodnevno izloženi riziku zbog posla. Nadam se da će ova nevolja uskoro proći i da ćemo se sačuvati.

Barbara, možete se pohvaliti zavidnom linijom. O njezinu održavanju govorili ste u nekoliko navrata u različitim intervjuima. Kroz sve ove godine, što se pokazalo najuspješnijom, a što najmanje uspješnom metodom?

Unatoč golemoj količini napisa na tu temu, ja sam zapravo o tome govorila rijetko i nerado. Osobito u kontekstu dijeljenja savjeta. Jer niti sam stručno kvalificirana niti vjerujem da mimo osnovne računice po kojoj potrošnja energije mora biti veća od njezina unosa za sve vrijede ista pravila. Lišena sam osjećaja da sam popila svu pamet svijeta i potrebe da ljudima popujem na temelju vlastitih iskustava. A i što bih im rekla – da sam uvijek najviše i najbrže mršavjela kad bih se oko nečega toliko živcirala da bih izgubila apetit? Pa to ne treba preporučiti niti poželjeti bilo kome.

Doduše, raznoliki su dojmovi pratitelja na društvenim mrežama o vašem izgledu. Neki ga podosta kritiziraju ističući da ste premršavi, neki imaju samo riječi hvale. Boli li vas kad pročitate neki grubi komentar i kako se nosite s tim?

Glumica Diane Lane, koja se nije preparirala u ime iluzije vječne mladosti, nego je lijepa u skladu sa svojim godinama, rekla je kako se prestala ispričavati drugima što nije ono što bi oni htjeli da bude. Tako otprilike i ja razmišljam. Nekima se nisam sviđala s više kilograma, drugima se ne sviđam sad, trećima se ne sviđam uopće. I to je u redu – ni meni se mnogi ljudi ne sviđaju.

Mislim da autore negativnih komentara najviše živcira što ne reagiram na njih. Iako me, unatoč nedostatku inventivnosti u vrijeđanju – jer kritiku je puno lakše od pohvale upakirati tako da ispadneš duhovit i faca – ponekad baš nasmiju. Recimo, komentar: “Ostarjela si”. Ma daj? Ako autor nije Benjamin Button, čudim se čuđenju. Ili: “Strašno je mršava, a bila je tako široko obrazovana”? Očito, kad prijeđeš izvjesnu granicu mase, noću dođe neka komisija, otme ti diplome i isiše pamet jer ne uspijevam shvatiti kakve veze jedno s drugim ima.

Status omiljene voditeljice imate već godinama. Vidi se da živite svoj posao – na radiju i televiziji. Što vam je, nakon tolikih godina u toj branši, najdraži dio posla? Suradnje, teme, publika... ili nešto posve drugo?

Ja doista obožavam ono što radim i nadam se da je to vidljivo i u konačnom rezultatu. Beskrajno sam zahvalna što sam kroz posao upoznala neizreciv broj zanimljivih i posebnih ljudi, kao i što si svako toliko mogu postaviti neki novi izazov i provjeriti mogu li se dočekati na noge. Mislim da je moj “forte” u razgovoru, pa i kao 90% mojih kolega mislim da bih bila idealna za kakav talk show.

Duško, uskoro ćemo vas gledati u hit-seriji „Crno-bijeli svijet“. Kako ste se našli na setu? Koju ulogu ste dobili?

Uživao sam u snimanju, a kad su me Igor Mirković i Goran Kulenović pozvali, nisam uopće dvojio. S Kulom sam već snimao i kultne „Bitange i princeze“, dobivao sam male gostujuće uloge. Na setu je bilo zabavno, iako naporno, prvu scenu snimao sam u 7 ujutro. Puno su mi pomogli Filip Riđički, Ivan Đuričić i čitava ekipa. To je bio potpuni gušt, veselio sam se kao malo dijete. Nadam se da se neću jako osramotiti, sadržaj na žalost ne smijem otkrivati, ali bit će zanimljiv.

A kako vi održavate liniju? Na vašim društvenim mrežama pohvalili ste se planinarenjem i tenisom. Kada to sve stignete?

Nosim svoju “liniju” najbolje što znam. Kad se vaga uhvati za glavu, odem na Sljeme s dečkima, volim prirodu i čisti zrak, volim Kupu, a tenis rekreativno igram više od 30 godina i imam stvarno super ekipu u Tenis klubu Prince. To su moji ventili i nakon svega napune me pozitivom.

Ove godine vodili ste prvu virtualnu Večernjakovu ružu s kolegicom Doris Pinčić. U kakvom će vam sjećanju ostati dodjela održana u praznom HNK?

Stao sam na tu čudesnu pozornicu HNK i pogledao prazno gledalište. Javio se neki čudan osjećaj, naježio sam se, grlo mi se stisnulo. Poput „Pale sam na svijetu“. Trebalo mi je desetak minuta da dođem sebi i da s Doris počnem raditi. Nadam se da ćemo dogodine ponovno biti u punom kazalištu, na sceni ili u publici, svejedno, ali samo da opet bude “staro normalno”.

U čemu vam supruga Adela najviše pruža podršku?

Podrška mi je i kad je dobro i kad je manje dobro. Vrlo pragmatično objasni stvari, za razliku od mene, i to je najkraći i najjednostavniji odgovor na vaše pitanje. Trudimo se biti OK roditelji svojim kćerima

Vas dvoje ste već uhodani voditeljski par, koliko često improvizirate i “izlazite” iz scenarija? Koja vam je improvizacija ostala u sjećanju, a nasmijala je i vas i gledatelje?

B: Svaka kvalitetna improvizacija temelji se na dobroj pripremi jer se “i ćorava koka ubode zrno” momenti ipak ne događaju tako često kako bi netko mislio. Volim si dati slobodu i pustiti da trenutačna situacija oblikuje ono što govorim, no kad radite u paru, makar i s nekim koga poznajete u dušu, to mora biti tako da tu drugu osobu ne dovedete u neobrano grožđe. Od konkretnog primjera nažalost ništa – nisam osoba za retrospektive jer sve živo zaboravim, uključujući i “bisere”.

D: Dogode se nepredviđene situacije, ali već se tako dobro poznajemo i osjećamo da u sekundi reagiramo. Dovoljan je samo pogled ili govor tijela, samo početak neke rečenice i onaj drugi odmah prihvati. Štreberski sam tip kad je priprema u pitanju, a i Barbara je vrlo slična, i zaista vjerujem da samo nakon dobre pripreme možeš improvizirati, a da ti nije neugodno. Nema toga što se ne bi usudio voditi s Barbarom.

Svjedočimo drugom valu korone, iz dana u dan sve je više oboljelih. Je li vas strah zbog toga?

B: Rekla bih da je više posrijedi neka nelagoda nego aktivni strah. Previše neizvjesnosti, kraj koji se ne nazire, opća društvena nervoza, ekonomski izazovi… Nikad se u životu nisam veselila zimi, a ovoj pogotovo!

D: Iskreno, više me strah za svoje bližnje, za obitelj, za prijatelje. Pokušavam se čuvati, ali mora se živjeti i raditi. Ovo, na žalost, nije film, ovo je stvarnost za koju se nadam da će uskoro postati prošlost.

Kada sve zbrojite i oduzmete, je li 2020. zbilja tako strašna? Što vas je naučila?

B: Ne bih bila tako ambiciozna pa vjerovala da sam išta naučila. Ali sam se nažalost učvrstila u uvjerenju da su planovi uglavnom iluzije. S druge strane, ako sam uspjela dodatno osvijestiti da je jedino što ima smisla živjeti u potpunosti u sadašnjem trenutku, i to je nešto. Ovo je godina izazova, a zbog njih ljudi navodno rastu i osnažuju se. Doduše, bilo bi mi draže da smo to napravili recimo po Popajevoj recepturi, jedući puno špinata, ali što je tu je.

D: Izgubio sam neke drage ljude, donijela je puno lošega. Ne znam, neka samo prođe. Naše generacije zbilja su svašta proživjele. Zbog neke ravnoteže, ako postoji, bilo bi lijepo da se svima dogodi i nešto dobro.

Kamo se nadate da će vas odvesti 2021. ?

B: Na neka daleka i topla mora. Ili barem na ovo najbliže. U mir, spokoj i sreću s puno smijeha, radosti i veselja – zapravo sve ono što piše na dobroj novogodišnjoj ili rođendanskoj čestitki. No treba još odraditi ovu nesretnicu 2020. do kraja i dati joj priliku da se popravi i barem malo iskupi. Mislim, valjda joj je barem malo neugodno…

D: Ne usudim se prognozirati niti glasno reći želje. Tko je mogao znati da će ova biti tako tmurna i nikakva. Ostanimo zdravi, za početak, a onda će nekako biti.