Serija "Dar Mar" na programu Nove TV gledateljima donosi dozu humora i razonode u ovim vremenima kada nam toga najviše nedostaje i od ovog tjedna serija se opet vratila na ekrane. Među šarolikim likovima u seriji je i Spomenka Radić, vlasnica lokalne gostionice, jezičava, odgovorna i stroga osoba koju je odlično utjelovila glumica Barbara Nola. Barbara dijeli sa Spomenkom sličan smisao za humor, a otkrila nam je da je u ovim vremenima nakon potresa i sama razmišljala kako bi bilo lijepo da vodi neku konobu u Istri gdje tlo ne podrhtava, jer potresi su joj oduvijek bili noćna mora. Dotaknuli smo se i pandemije, snimanja u takvim uvjetima, njezine umjetničke obitelji i drugih aktualnih tema.
U seriji Nove TV "Dar Mar" glumite Spomenku, vlasnicu lokalne gostionice, kakva je Spomenka iz vašeg kuta?
Spomenka je osoba koja je tijekom života htjela uzeti stvari u svoje ruke, ona je samostalna žena koja vodi gostionicu, razvedena je i ima dvije odrasle kćeri i kroz život se sama probija. Sviđa mi se što ima frajerski smisao za humor, gostima i bivšem mužu u gostionici "prodaje" cinične fore, nekada i bezobrazne, i sviđa mi se taj aspekt lika i to mi je zabavno glumiti. Taj dio lika poklapa se i s mojom osobnosti. Sviđa mi se što moj lik vodi gostionicu jer sam tijekom potresa koji su nas zadesili i svih strahova koje su mi izazvali, pomislila kako bi bilo lijepo da sam u nekom malom istarskom mjestu i da vodim neku konobicu. Spasila bih se i osjećala sigurno i dobro. Ali, zato je lijepo baviti se našim poslom jer možemo pobjeći na neko vrijeme u neke druge svjetove s likovima koje glumimo.
Promjena imidža, to jest frizure, dogodila se zbog uloge?
Prije lockdowna sam se ošišala promjene radi i kad sam vidjela da više neće biti predstava, zbog kojih pazim da ne pretjeram s promjenama zbog uloga koje igram, odlučila sam se ošišati. Onda je nakon toga usred lockdowna i nakon potresa došao je i poziv na audiciju za "Dar Mar". To mi je vratilo optimizam jer mi se činilo da nema šanse da ćemo sljedećih pola godine išta raditi, pitala sam se što će i kako biti, obuzela me neka tjeskoba... Taj poziv na audiciju bio mi je super, cijela se obitelj angažirala u snimanju videa za audiciju i to je za sve nas bila prava euforija. Imali smo neopisivu sreću da nas korona nije nimalo omela u snimanju.
Kako je vama bilo snimati u ovim pandemijskim uvjetima?
Naviknete se, ja doista nikad nisam bila razmažena, ako moram imati masku, moram je imati. Prije snimanja svog kadra je skinem, poprave mi šminku i idemo dalje. Sve drugo više-manje funkcionira slično. Naravno, ne radimo masovne scene, oprezni smo i za mene je velika sreća što radim jer manje mislim o svemu ostalom, osoba sam kojoj rad psihički pomaže.
Živite u centru Zagreba i pretpostavljam da je potres ostavio posljedice?
Oduvijek se užasno bojim potresa, to mi je noćna mora i najgori strah. Prije 20-ak godina, kada sam s najboljom prijateljicom Jelenom Miholjević bila u Dubrovniku na gostovanju, spavale smo u nekom malom hotelu kada se dogodio manji potres, ni blizu ovih razmjera, i toliko sam pomahnitala da sam natjerala Jelenu da spavamo u parku. Potres mi je veliki problem i teško mi je boriti se s time. Nadam se da će sve zgrade u sljedećih nekoliko godina, ne samo teško oštećene nego i one manje oštećene, uz pomoć iz EU biti ojačane jer je to nužno da sačuvamo naš grad. Nadam se da će se napokon nešto pokrenuti jer je zastrašujuće da u 10 mjeseci nije ništa pokrenuto. Sad je vrijeme za odlučne poteze jer se u centru Zagreba održava sav javni, prosvjetni i kulturni život i nema alternative da se sve to nekamo preseli. Kada govorim o obnovi Zagreba govorim o obnovi cijelog grada od Markuševca do Trešnjevke i nadam se da Petrinja, Sisak, Glina i njihova okolica koja je pogođena puno većom katastrofom, da neće doživjeti sudbinu Zagreba. Znate li za koliko je gradonačelnik Matija Mrazović 1880. napravio osnovnu obnovu Zagreba nakon potresa? Za samo 60 dana i onda je počela obnova gradnja, jer je savršeno organizirao gradske vijećnike i inženjere..
I vaše kazalište ima velikih problema zbog potresa, kako Gavella sada funkcionira?
Gavella je radila neke koprodukcije s Osijekom i Splitom, imali smo predstavu Filipa Šovagovića u Laubi i projekt Enesa Vejzovića koji se održavao u tunelu Grič. Nadam se da ćemo uskoro opet igrati Enesovu predstavu, čim se stvore bolji epidemiološki uvjeti, jer je to umjetnički zanimljiv projekt i već dugo u gradu nije bilo tako interaktivne predstave. Što ćemo dalje, ne znam, stalno se govori da će se sve popraviti, ali sve to ide puževim korakom i ako ti rokovi ne budu poštovani nadam se da će nam Grad dati neki zamjenski prostor u kojem ćemo funkcionirati. Nadam se da će cijepljenje malo pomaknuti sve to s mrtve točke i da ćemo se polako vratiti u normalu jer smo svi već na rubu.
Nakon što je glumica Milena Radulović ispričala svoju priču o seksualnom zlostavljanju koje je doživjela, i mnoge druge glumice podijelile su svoja mučna iskustva, a i vi ste nedavno otkrili da ste bili u situaciji kada ste se na učilištu istrgli od čovjeka koji je slovio kao šminker i podijelili ste svoje iskustvo? Koliko je bitno o tome govoriti?
U odnosu na iskustva nekih žena, ja sam bila u situaciji u kojoj sam se samo prestrašila i uspjela sam pobjeći od te osobe. Bio je to više pedofilski nasrtaj, a mama me možda nije upozorila da takvih ljudi ima i među poznatima, više me upozoravala na strance. Danas sigurno ne bih čekala tri godine da kažem mami što mi se dogodilo i većina djece zna da moraju to reći. Što se tiče ovoga što se sada događa nakon Milenine ispovijesti, neopisivo je pozitivno da se prijavi ozbiljan oblik zlostavljanja i moram reći nešto što možda neće zvučati popularno, ali temeljim to na svojem životnom iskustvu koje već dulje traje. Naime, mislim da u našem glumačkom svijetu toga ima jako malo u odnosu na neke druge branše i mislim da se s puno više neugodnih situacija susreću prodavačice u dućanu. Mi nismo Hollywood i ja nemam takvo iskustvo, da me netko tako napao. Druga je važna stvar da treba paziti da se u filmsko-kazališnom svijetu ne pobrkaju umjetnički procesi i nelagodni verbalni ili fizički nasrtaji. Treba znati odvojiti umjetnički proces koji nekad vuče i jako povišene tenzije, koje su dio našeg života i trebaju biti dio našeg života i u njemu se izgovori i prelijepih rečenica i užasnih, ali svi mi u srcu znamo da je to zbog projekta i višeg cilja. Tu i tamo ima manijaka koji vježbaju svoj ego, ali obično su te stvari iz emotivne želje da film ili predstava budu bolji. Ne želim da se to miješa jer će doći do šuma u kanalu. Bitno je da ljudi izraze ono što osjećaju kao problem i onda se to može sagledati i razlučiti što je doista problem jer je glumačko okruženje specifično, baš kao i uvjeti rada.
U nekoliko navrata spominjali ste da radite na jednom scenariju, u kojoj je to fazi?
Ne mogu nikako naći duševni mir i vremena za to jer su stalno neke izvanredne situacije i nikako da se pozabavim tim scenarijem. Možda će sve te izvanredne situacije i završiti u scenariju (smijeh). Znam cijeli koncept, ali bolje da o tome govore ljudi koji se time doista bave, a ne ja jer će me ismijavati vlastita djeca, koja su u međuvremenu odrasla otkako sam počela pisati. K tome, imamo dva scenarista u obitelji, mog supruga Lukasa i sina Jakova, a to je zasad dovoljno.
Jeste li njima dali scenarij na čitanje?
Jakov ga je vidio još kao dečko i bio je zadovoljan, ali ja sam sa svojom djecom oduvijek u takvom odnosu i uvijek ih pitam za mišljenje, a Lukasa mi je bilo teško pitati za mišljenje i pokazati mu svoje škrabotine jer on je ipak veliki autoritet, a ja sam dosta nesigurna u sebe.
Kada je situacija obrnuta, jeste li vi prva osoba kojoj Lukas daje svoje radove na čitanje?
Da, daje mi svoje tekstove na čitanje, koji put uvažava mišljenje, pogotovo kad mu se potvrdi nešto što je zamislio, a koji put je tvrdoglav i drži se svoga jer u glavi ima neku svoju viziju, a osobi koja je to tek pročitala na prvu možda nije jasno o čemu se točno radi. Možda mu nekada malo i pripomognem svojim primjedbama, ali ne bih si utvarala prevelike zasluge. Trudim se biti mu podrška i motivator.
Svi u obitelji ste umjetnički nastrojeni i imate takva zanimanja, kako se vaše osobnosti sudaraju ili poklapaju u tom suživotu?
Dosta se podržavamo i svi sudjelujemo u ludilima onih drugih. Ili bude bučno ili se tješimo, ali svi doista sudjelujemo i pomažemo si kad nekoga treba stisnuti ili pogurati. Jedino mi je žao što su se djeca naslušala mojih pretpremijernih psihoza, koje danas više nemam.
Kako funkcionirate u danima prije premijere?
Prije je to bilo jako napeto, od euforije do potpune tjeskobe i ležanja u položaju fetusa. Od zapomaganja da to nije za mene do obožavanja uloge... Sad se to jako promijenilo i zadnjih desetak godina počela sam više u svemu uživati i biti manje napeta. Kad vam se dogode neke ozbiljnije stvari u životu, poput bolesti, onda vidite koliko je moj posao zapravo zabavan i da je to ono čemu se u konačnici veselite. S godinama steknete i neku sigurnost i samopouzdanje i zato su mi snimanja serija poput "Dar Mara" i "Na granici" pomogla, jer kad ste stalno u tom procesu stvaranja to je najbolji način da prebrodite tremu. Toliko ste stalno u poslu da vam to daje samopouzdanje, a druga je stvar povratna informacija od publike jer se osjećate sigurnije znate li da se drugima sviđa to što radite.
Što je bilo najekstremnije u pripremi za neku vašu ulogu, ali ne fizički nego psihički?
Dosta je mračan svijet bio jedne prekrasne predstave "Woyzeck", osjećate tegobu cijelog tog svijeta koji je u "Woyzecku" prikazan i onda budete nekako izranjavani. Druga je situacija bila kada je Lukas režirao "Nebo satelite", onda sve te ratne traume i ti strahovi isplivaju van i imate osjećaj da se vraćate u to stanje. Te dvije stvari bile su tegobne, no nisu jedine. I neke uloge koje sam radila s Paolom Magellijem bile su slične, ali sam puno naučila kroz te uloge i kad sljedeći put morate raditi nešto tako teško onda lakše utonete u te ekstreme i to vas više toliko ne ranjava da se morate dugo oporavljati sami sa sobom. Kada ste mlađi, to vas više pogađa, ali kasnije naučite ovladati time i manje vas to proganja.
Kakvoj se budućnosti nadate s obzirom na sve što se dosad dogodilo?
Teško je vidjeti svjetlo u ovom trenutku, ali moramo ga vidjeti jer nekako nas život ipak nauči da i tegobne stvari prođu i nadam se da će što prije početi intenzivnije cijepljenje i da će ljudi u relativno kratkom roku kolektivno postati sretniji i vratiti se normalnom životu. Nadam se da će to psihološki podići ljude i da će svi to zapamtiti i biti sretniji zbog običnih stvari. Bojim se ekonomske situacije, potresa i svega oko obnove i borim se s time, ali mogu se samo nadati da je u tom smislu najgore već iza nas.
Ok. Kuzimo. Biti silovan je sad u modi.