Basnoslovan iznos: Johnny B. Štulić 80-ih je prijavio najveći dohodak u Zagrebu

Zamislimo sljedeću situaciju: u Areni se sprema veliki koncert Azre, Johnny Štulić vraća se u Zagreb prvi put nakon što ga je ‘91. napustio u osvit rata i vlakom otišao u Beograd, a odatle dalje u Nizozemsku.

S jedne strane plima oduševljenja, kao kad se Hrvatska sa SP-a iz Rusije vratila sa srebrom oko vrata, s druge ustaju braniteljske udruge, biskup Košić, Hasanbegović, Hrast, traže da se koncert zabrani. Zaboravite Bajagu, Vučića, Pupovca, Istanbulsku konvenciju, Marrakech: ništa ne bi unijelo toliko strasti u ovu zemlju kao Johnny.

I negativnih i pozitivnih podjednako. Jer Johnny i Hrvatska rastali su se na dosta ružan način, godinama su s jedne na drugu stranu rigane otrovne strelice. Ali opet, iza njega je ostalo impresivno glazbeno remek-djelo koje nikada neće izaći iz srca bezbrojnih obožavatelja.

Johnnyjevi nemir i strast

Branimir Johnny Štulić. Lud, zbunjen, normalan, temperamentan, agresivan, konfuzan, radoholičar i ratoholičar, genijalni glazbenik koji je gitaru svirao osrednje, ali odsvirao i neka kultna sola, i pjesnik koji je svoju poetiku udahnuo u najveće bisere domaće rock-muzike, a onda se posvetio bjesomučnom prevođenju Homera. “Bez Johnnyja B. Štulića domaća bi rock-scena osamdesetih godina prošlog stoljeća bila nezamisliva. Ali toliko loših albuma koliko ih je on naredao u posljednjem poglavlju karijere pokopalo bi mnoge.”

Ove kratke i britke iskrice glazbenog kritičara Hrvoja Horvata u knjizi “Štulić: biografija” zapravo opisuju svu nemir i strast koji su kolali venama ovog jedinstvenog živopisnog glazbenika, sav raskol koji je i njega samoga raspolovio na dvije krajnosti i sav kontrast čovjeka koji se stihovima i glazbom borio protiv sistema, a kad je taj sistem pao, i on je zajedno s njim ispustio dušu. Hrvoje Horvat obavio je zapravo pravi pothvat: knjigu “Štulić: biografija” pripremao je godinama, a sada će se, konačno uokvirena u sočno štivo, u izdanju Večernjeg lista naći u prodaji na kioscima diljem Hrvatske za dva dana po cijeni od 79,90 kuna. Za točno sedam dana, 18. studenoga, bit će i predstavljena na Interliberu, u 6. paviljonu u 15 sati, gdje će se moći kupiti za samo 69 kuna.

Horvat je knjigu napisao crpeći informacije iz mnoštva intervjua koje je napravio, među ostalim i sa samim Branimirom Štulićem. No slagao je kockice i iz vlastitih iskustava, pohodeći brojne Azrine koncerte, uranjajući duboko u svijet glazbe sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se na prostorima Jugoslavije stvarao jedan od najprogresivnijih zvukova u Europi. A Azra je bila na samom vrhu tog oceana ubitačno dobrih ritmova na Balkanu.

O Azri i Johnnyju puno je tada pisao i domaći tisak, prije svega zagrebački Polet i beogradski Džuboks, ali medijsko zanimanje za Johnnyja Štulića ne jenjava ni danas, unatoč golemom jazu koji je sam stvorio između sebe i svoje domovine, pa koja god to bila – Makedonija u kojoj je rođen, Hrvatska iz koje potječe, u kojoj je stasao i stvorio karijeru, Srbija uz koju se vezao nakon raspada Jugoslavije, ili pak ta Jugoslavija koje više nema i koju je u napadima nostalgije često identificirao s Balkanom.

Štulić već desetljećima živi u nizozemskom gradiću Houtenu sa suprugom Josephinom Grundmeiyer, tajnicom gradskog liječnika, zaduženom za zdravstveno osiguranje pacijenata. “Napravio sam što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu, od tebe se obično ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se”, rekao je 1999. za beogradski Nin.

Teško se ne složiti time, pa i Horvat u knjizi ističe kako “ono što je Štulić ostavio iza sebe u prvih pet-šest godina Azre nitko drugi nije uspio”. No početkom 2000-ih počeo je govoriti o krađi i izgubljenim milijunima, zaratio s Croatia Recordsom, a u svojoj neobično upornoj tvrdoglavosti odbija ispuniti formulare kako bi od izvođačkih i autorskih prava za emitiranje pjesama dobivao možda i stotinjak tisuća eura godišnje, što je novac za pristojan život.

“On je zapravo”, kazao je Horvatu knjigu direktor Croatia Recordsa Želimir Babogredac, koji ga je posjetio u Nizozemskoj, “u posljednjih desetak godina učinio samo to da ga nigdje nema. Johnnyja je iznad vode održalo baš to što je ljutit. Kad bi se sve smirilo, izgubio bi motiv.”

Htio biti nogometaš
Kako je zapravo prije 65 godina krenula ova jedinstvena glazbena priča, ili još jedan prilog tezi kako su kreativnost i ludilo vrlo bliski?
Autor Štulićeve neautorizirane i necenzurirane biografije Hrvoje Horvat istražio je njegove prve korake: rođen je u Skoplju 11. travnja 1953., otac Ivan, potpukovnik u tenkovskim jedinicama, bio je porijeklom iz Nina, kao i majka Slavka. Kad je imao godinu dana, Branimir je dobio sestru Branku. Štulićevi se kasnije sele u selo Cvetkoviće, iščekujući završetak vojnih stanova u Jastrebarskom. Tu je mali Branimir išao u osnovnu školu, a ljetne je mjesec provodio u Ninu, u kući djeda Frane, a kasnije u novoj kući koju je otac sagradio tik do mora.

Tu se najčešće družio s bratićem Svetkom Stulićem (prezivao se Stulić iako je riječ o istom prezimenu). Štulići su redom bili radićevci, Branimirov stric Josip bio je jedan od prvaka HSS-a iz Nina, veliki crkvenjak koji je uvažavao različitosti, a i njegov djed Franjo po očevoj strani bio je tradicionalni katolički vjernik. Dominantna crta Štulićevih (i Stulićevih) bila je hrvatstvo, kao i praktična religioznost, gotovo ortodoksno katoličanstvo, a najbliže generacije dale su nekoliko časnih sestara i svećenika.
Oko petnaeste godine života, zvali su ga tada Čupko, Branimir je planirao postati nogometaš (za nogometom je ostao lud do danas), ali mu je tada teta Đurđica kupila prvu gitaru. Ubrzo je, zaluđen Beatlesima, gitarističkog sparing-partnera pronašao u Marinu Štuliću, a znao je na zajedljive komentare odgovoriti: “Samo se vi smijte, ali nemojte se poslije čuditi.”

Sredinom šezdesetih godina Štulićeva se obitelj preselila u Zagreb, u naselje Siget, bliže epicentru Johnnyjeve buduće karijere. Otac Ivan na zidu dnevne sobe imao je sliku tenka što je Johnnyja izbezumljivalo, tada je već i u društvu govorio: “Ma ovo je sve balkanijada, to sve treba razbit.” Dok je otac bio tipični oficir, nezainteresiran za nove ideje, majka je bila simpatična, punašna kućanica, ali pomalo tužna i nezadovoljna, vjerojatno i zbog djece – sin će postati odbjegli rock-buntovnik, a kći će se rastati i s djetetom vratiti k njima. Rusi i JNA postat će mu i ostati najjasniji primjer totalitarne sile koju nije podnosio i s čijim će se raznim oblicima boriti u svom glazbenom radu. Tako mu je i odlazak u JNA u Kraljevo 1973. nakon gimnazije bio teško iskustvo, a sam je govorio da je tada napisao neke pjesme kako bi duhovno preživio. Jedna od njih bit će i pjesma koja će mu odrediti karijeru – “Balkan”. Iako će prvi album snimiti tek 1980., većinu skladbi napisao je 1977. U jesen 1974. upisao je studij na Filozofskom fakultetu, više kao alibi prema starcima, a prva ozbiljnija grupa koju je osnovao bila je Balkan sevdah band 1975. U njegovu studentsku sobu zalazili su tada mladi Jura Stublić i Darko Rundek, družili se s njim. Istodobno, u teatru ITD družio se s prijateljima i razmjenjivao ideje, a upravo se tamo i rodila ideja o novom nazivu Štulićeve grupe, potaknuta i rođenjem kćeri prijatelja Đoke, “anarhista” u njegovoj pjesmi “Jablan” kojoj je trebalo dati ime – i djevojčica i bend dobili su ime Azra (djevica).

Ratovi sa ženama
U proljeće 1977. Azra počinje raditi u prvoj postavi: Johnny (vokal i gitara), Mladen Max Juričić (gitara), Branko Matun (bas) i Paolo Sfeci (bubnjevi) i u sljedećim će se godinama kroz bend prodefilirati mnogo glazbenika dok se ne utvrdi trojka – Johnny, Boris Leiner i Mišo Hrnjak – koja će biti kostur i temelj Azre u njezino zlatno doba. U to vrijeme Štulić je kratko bio i u Parnom valjku što nije dugo trajalo, ali će se suradnja s Husom nastaviti i kasnije. Presudno za to da je Johnny ipak kratko ostao u Valjku bilo je njegovo slabašno sviranje gitare, ali i to što Johnny nije bio sretan ako nije bio u središtu pažnje, što je poslije i dokazao krilaticom: Azra – to sam ja.

Konačno, u svibnju 1979. stigao je i prvi singl s pjesmama “Balkan” i “A šta da radim” na kojima je Husein Hasanefendić odsvirao solo dionice, a dva mjeseca nakon toga duetu Štulić-Leiner pridružio se basist Mišo Hrnjak, čime je najpoznatija postava Azre dobila svoj oblik. I krenulo je zlatno doba tijekom kojeg je ovaj trolist glazbenika poput mravinjaka radio, stvarao, izdavao jednostruke, dvostruke i trostruke albume, svirao po cijeloj Jugoslaviji, a Johnny plijenio pažnju ne samo svirkom i tekstovima već i osebujnim stilom kojim je javnost zabavljao, a svoje takmace na sceni žestoko omalovažavao i vrijeđao. Samo je s uskim krugom prijatelja bio brižan i pažljiv (bar neko vrijeme) kao što je bračni par Neli i Davor Mindoljević kod kojih je često svraćao. “Katkad bi kod nas dovodio i svoje djevojke da ih upoznamo; tako je doveo i Graciju, a često je dolazila i Branka Bakarić. Kad smo upoznali Snježanu, to je bilo to. Bila su samo dva kauča kod nas i jedan stol i, što god se događalo s novim pjesmama, mi smo to tu često prvi i čuli”, kazala je Neli. Sa Snježanom Banović bio je u vezi tri godine i to je najveća Johnnyjeva ljubav iz tog vremena.

Štulić se ubrzo upoznao i s njezinim roditeljima, isprva su bili šokirani time da se njihova 18-godišnja kći spetljala s 10 godina starijim rock-avanturistom, a ubrzo su se upoznale i obitelji. Snježana Banović kazala je kako je Štulić bio erotoman, ali i poput odnosa s okolinom, da su mu veze sa ženama ponekad bile pravi ratovi. No nije samo Štulić žene doživljavao različito, već i one njega pa ga je tako Slavenka Drakulić smatrala “odvratnim seksistom, muškom šovinističkom svinjom”, a Mira Furlan čudila se ženama koje su ga trpjele. U to se vrijeme družio i sa Sinišom Škaricom s kojim će kasnije doći u sukob zbog svojih tumačenja autorskih prava i prava diskografa – išao je s njim na večere, a Škarica je otpjevao i neke prateće vokale na “Sunčanoj strani ulice”. Neli se prisjeća i kako je Johnny zdravo živio, nešto bi na brzinu pojeo, eventualno popio, ali bez ikakvih bakanalija i opijanja. Kad bi se zaželio malo topline doma, Johnny je odlazio k mami na sarmu, nije imao vlastiti stan, živio je u Novom Zagrebu kod jednog prijatelja iz Like, a ponekad bi prespavao i kod Mindoljevića.

Album “Azra” snimljen je tijekom ožujka i travnja 1980. i to je, kako konstatira autor biografije, jedan od najboljih debija u domaćoj popularnoj glazbi, ali i jedna od najvažnijih ploča cijele jugoslavenske diskografije. No, iako bi sa zalihom od toliko dobrih pjesama rijetko koji producent mogao podbaciti, tada je Dragi Mlinarcu za miks-pultom to pošlo za rukom – nije se radilo toliko o tehnički lošoj snimci, već o tankom zvuku i pretjerano kreštavom tonskom miksu instrumenata i vokala. I tada je počeo otvoreni rat Štulića s Mlinarcem.

Sukob s Dragom Mlinarcem

Najprije ga je Johnny popljuvao u Džuboksu: “... Muka mi dođe. Tol’ko truda, tol’ko napora, dobre pjesme, a tako loše producirane. Ja sam tu isključivo kriv. Kriv sam zato što sam uzeo Mlinarca. Nigdje sounda, nigdje žestine, ostao je samo vokal.” A onda mu je Mlinarec, iživciran njegovim izjavama po novinama, jednom prilikom prišao i pred svima mu se unio u lice: “Hoćeš me ošamariti? Bolje da to učiniš nego da me ogovaraš okolo.”

Štulić je na tom prvom Azrinu albumu, ocjenjuje Horvat, prednjačio u tematskoj širini – okrenutosti socijalnim temama, kritici sustava i seciranju društvene stvarnosti. Sam Štulić tada je Azru već smatrao izdvojenim, samostalnim pogonom i nije ga zanimalo svrstavanje pod skute zajedničke zagrebačke produkcije. Uslijedio je dvostruki album “Sunčana strana ulice”, autentične zabilješke gradskog života, ali i kritike sistema, pa je čak i Jugoton morao intervenirati da se uz naslov pjesme “Kurvini sinovi” na omotnici albuma stavi posveta “imperijalizmu i hegemonizmu”. Johnny je tada dao i podršku štrajkašima u poljskom brodogradilištu Gdanjsk. No famoznoj komisiji za šund najviše je smetala pjesma – “Fa-fa-fa”. Jedan od članova komisije Darko Glavan ipak je uspio obraniti album tezom da dotična pjesma možda jest lascivna, ali nipošto nije kič.

Pucao bi u prijatelja

Slava i novac bili su logičan slijed. Love je bilo, a u Azri su je dijelili ovako: Johnny 50, Leiner 25, Hrnjak 25 posto. Iz tog razdoblja datira i događaj koji će kasnije, vidjet će se, biti uzrokom mnogih Štulićevih problema s isplatama honorara i njegovim pričama o krađama – otkazao je usluge SOKOJ-u koji se brinuo za obračunavanje autorskih prava.

Na glazbenoj traci slijedili su trostruki koncertni “Ravno do dna” te ponovno dvostruki album “Filigranski pločnici” koji su postali najprodavaniji Azrin album – u samo nekoliko mjeseci na tržištu tako su imali čak pet vinila. No počele su i prve napukline u bendu, Štulić je tvrdio da je smislio barem 70 posto bas-dionica, a Leiner je za njega rekao da je bio toliki egoist da bi, da je znao svirati bubnjeve, vjerojatno i njega otkantao. Godinama kasnije, kad je ušao u otvoreni rat sa svima, za Leinera i Hrnjaka je izjavio: “Neću da njih dvojica dobivaju novac. Njih su dvojica najgori ljudi na svijetu.”

Ali njegovi obračuni počeli su mnogo ranije. Na Filigranskim pločnicima, recimo, smislio je otrovne hommage Juri Stubliću “Roll Over Jura”. Johnny nije nikoga naročito podnosio, jedini koga je stvarno poštovao bio je Vlatko Stefanovski. S Goranom Bregovićem slagao se samo u klopi... Bregović je inače trebao producirati sljedeći Azrin album “Kad fazani lete”, volio se družiti s Johnnyjem, čak mu je i maznuo neke ideje. Čudio se kako bi Štulić za jednu noć napisao pjesmu i ujutro mu je odsvirao. Zajednički pokušaj ipak nije realiziran pa mu je Bregović na kraju rekao: “Dobro, ako mi ti ne daš da ti budem producent, idem raditi s Bryanom Ferryjem u Španjolsku.” Na to mu je Johnny uzvratio: “Pa to i jest kamilica za tebe.”

Albumi “Kad fazani lete” i “Krivo srastanje” bili su, tvrdi Hrvoje Horvat u Štulićevoj biografiji, najzanimljivija ponuda domaće rock-scene tih godina, ostavivši daleko iza sebe konkurente iz Bijelog dugmeta ili Riblje čorbe koji su počeli sami sebe reciklirati. No isto će se, primjećuje Horvat, uskoro dogoditi i njemu.

Tada je, paralelno s novim glazbenim pothvatima, nastao i jedan od većih Johnnyjevih problema – neplaćanje poreza. Štulić je početkom 1983. prijavio tada najveći dohodak poreznicima u cijelom Zagrebu – čak 280 milijuna dinara (2 milijuna i 200 tisuća američkih dolara). On je sve prijavljivao na sebe, a ne kao drugi na mame, žene, punice kako bi izbjegli plaćanje velikih poreznih iznosa, i to mu se obilo o glavu. Bio je umoran od natezanja s državom i 1983. odlučio je otići u Nizozemsku. Njegova djevojka Snježana Banović kazala je da je već tada počelo razdoblje njegove paranoje prema Rusima, prema lošoj glazbi, izbezumljivalo ga je što Prljavo kazalište i Parni valjak s takvom glazbom puno zarađuju, iako njemu samome novac nije značio ništa. Horvat opisuje da bi ga spopao napadaj štednje pa bi se jele konzerve, a zatim bi na mjesec dana sa Snježanom otputovao u Pariz i tamo “polomio” sve živo. Najkraće, Johnny nije bio racionalan tip, nije volio imati posla s pravnicima i menadžerima, mnogi su ga varali i gubio je novac, što je sve zajedno zatvorilo krug nepovjerenja prema okolini.

S njim je u Nizozemsku trebala otputovati i Snježana, već je imala kartu, ali je u posljednji čas odustala. Njih su dvoje bili pred brakom, čak su odredili i datum vjenčanja, međutim Snježana je kasnije rekla kako se u jednom trenutku vidjela kao 21-godišnjakinja u Nizozemskoj koja raznosi tanjure po restoranu. Johnnyjeva majka ju je zvala, kroz suze ju molila: “Zašto i ti ne ideš, on će tamo propasti, ne može on sam.” No nije ju slomila, a Johnny ju je teško prebolio. Krajem 1983. Leiner se vratio iz JNA u Azru, ali ne i Mišo Hrnjak koji je nakon odsluženja vojnog roka rekao zbogom rocku, bubnjevima i Johnnyju, prešao u Jehovine svjedoke i počeo se osjećati “kao da je u pustinji među žednima, a jedino on ima cisternu vode”.

Azrina nizozemska avantura bila je ujedno i kraj serije nadahnutih albuma i početak jednako ujednačenog niza ispodprosječnih ostvarenja. Boris Leiner u intervjuu Nacionalu nizozemski neuspjeh ovako je objasnio: “Johnny je buntovnik s razlogom, ova mu je sredina bila preuska. Bilo mu je potrebno da iz sebe izbaci svoje ludilo... (...) Prvo, Johnny nije znao engleski, njegovo tvrdo ‘meksikansko’ pjevanje nije publici u Nizozemskoj ušlo u uho. Drugo, to je bila 1985. kad je već došao sofisticiraniji zvuk, a mi smo i tada izgledali kao arhaični rock-bend.

Dvije smo se godine borili i snimali pjesme u Nizozemskoj, da bi se to završilo albumom koji je izišao ovdje, a ne tamo.” Kad su se vratili u Zagreb, Azra je krenula na povratničku turneju popločenu rasprodanim koncertima, svi su htjeli vidjeti mesiju koji je bio pobjegao iz države. Nakon turneje 1988. bend napušta i drugi “stalni član” Boris Leiner, a Johnny je te godine posljednji put bio u Ninu. Tih se godina oženio Josephinom, ali njegovi ljubavni pothvati nisu prestajali. Dražen Matutinović prepričao je kako su ga jednom ostavili u stanu, “a čim smo izašli u dvorište i pogledali kroz prozor u osvijetljeni stan, Štulić je već bio s prijateljicom na kuhinjskom stolu”.

Azra je prestala postojati 1990., počeo je rat, a s njim i tenzije, prekidi prijateljstava. Sa svojim starim prijateljima Mindoljevićima posljednji se put vidio 1991. u njihovu stanu, malo se popilo i došlo je do povišenih tonova zbog politike. “Davor mu je u jednom trenutku rekao: ‘Evo, da se nađemo u toj situaciji, da si ti s jedne, a ja s druge strane, ja nikad u tebe ne bih mogao pucati, nikad.’ Johnny mu je u tom trenutku rekao: ‘E, a ja u tebe bih’. Sigurna sam da to nije baš tako mislio, ali bio je tada, kao i Davor, prgav i tvrdoglav u svome stavu. Davor je ljutito ustao, gotovo ga izgurao iz sobe, ionako je već bilo vrijeme za odlazak i rekao mu: ‘Da više nisi došao k nama’. Bili smo tužni, ljutiti, vjerujem i on. Bio je to primjer kako su se rušila prijateljstva.”

Johnny je iz Zagreba otputovao u lipnju 1991. u Beograd, a odatle u Nizozemsku u kojoj je i danas. Bio je to posljednji njegov boravak u Zagrebu. Na odlasku iz Zagreba Pađen mu je spremio dar za suprugu – zamotanu hrvatsku zastavu koja Štuliću od tada stoji kod kuće na vitrini u Nizozemskoj. “Učinio sam to da mu dignem tlak”, rekao je kasnije Pađen. Od tada do danas traju njegova nesmiljena prepucavanja s Hrvatskom. I dok neki čeznu za njegovim povratkom, a mnogi ga se groze, Johnnyju ipak nije ni na kraj pameti da takve želje barem pristojno honorira, već u vražju mater šalje sve prijedloge o službenoj rehabilitaciji.

Obostrana gorčina

“Štulić: biografija” knjiga je koja dopire do puno većih visina od samog životopisa. Ona se kritički osvrće na jedan lik i njegovo djelo koje je poput oceana, ispunjeno stotinama pjesama različitih žanrova. Knjiga je to iz koje se osjeća duh jednog jedinstvenog stvaralaštva, duh vremena, ambijent sustava i države kojih više nema. Knjiga koja opisuje sukobljavanje čovjeka s područjem, Johnnyja s Balkanom. A na kraju vas dočeka žal – žal zbog toga što je knjiga završena, žal za nekim izgubljenim godinama, za glazbom tog vremena, za nekim prijateljstvima koja su usput nestala. I žal za Johnnyjem. Koji, bez obzira na teško opisivu obostranu gorčinu, nedostaje.

Pogledajte i gdje su i što danas rade dance zvijezde 90-ih.