Velika Britanija poznata je po tome da voli dodjeljivati priznanja svojim zaslužnim popkulturnim ikonama. Za razliku od nas, gdje su rock i pop autori još uvijek na margini zanimanja službene kulture koja ih ne voli koristiti kao reklamu. Najnoviji slučaj je Elton John; nedavno je dobio svoju kovanicu kojom britanski imperij još jednom želi monetizirati lik i djelo glazbenika s najvećim brojem naočala u raznim bojama i oblicima. Pomalo je paradoksalno da se ovakva priznanja dodjeljuju bivšim buntovnicima i provokatorima, poput Eltona Johna ili Micka Jaggera, a obojica su već prije dobili plemićke titule i prefiks “sir” ispred imena i prezimena. Upravo je Elton John bio jedna od onih raskalašenih pop-zvijezda, ali i prvak LGBT-a prije nego se to zvalo LGBT i dok još nije bilo medijski prihvaćeno.
No, mlađi koji ga poznaju kao ekstravagantnu i kičastu pop-zvijezdu, možda ne znaju da je Elton John u prvih desetak godina svog rada, u sedamdesetim godinama 20. stoljeća, bio među najzanimljivijim novim kantautorima, što bi bio dovoljnim razlogom da dobije i papirnatu novčanicu, a ne samo kovanicu. Novčanica se i nadobivao tijekom duge i uspješne karijere, pa nije bez vraga da mu Britanska Monarhija vraća dug nakon što je svojim “izvozom” ojačao tu istu funtu. Znaju oni vrlo dobro tko su im najprobitačniji manekeni u suvremenom svijetu i to pametno koriste. Sjetite li se Olimpijskih igara u Londonu, sjetit ćete se i da je na stadionu Wembley nastupila čitava postava povijesti britanskog rocka i popa, od veterana prema mlađima, jer medijski njihova se kultura ne zasniva samo na Shakespeareu, kao naša na Gunduliću, Lisinskome i Držiću. Na pitanje o tome zašto nema glazbenika na našim kovanicama, za prilog Nove TV u kojem sam sudjelovao na ovu temu, iz HNB-a su prošli tjedan odgovorili da ih treba netko predložiti. Kod nas postoji i pravilo da se likovi živih osoba ne mogu stavljati na novčanice, iz opreza da nekim aktualnim nedjelom obezvrijede kovanice na kojima im je lik.
Najpopularnije domaće kovanice, prema HNB-u, bile su one s likovima pape Ivana Pavla II, Ivana Meštrovića, Alojzija Stepinca i Franje Tuđmana. Što nas dovodi do pitanja tko bi se iz svijeta domaće glazbe mogao ili trebao naći na kovanicama kad bi za to došla prilika? Čak i ako se poštuje pravilo da se samo preminulima daje počast, otpada Drago Mlinarec, ali tu su Ivo Robić, Arsen Dedić, Boško Petrović, Zdenko Runjić i drugi čije djelo potpomaže tvrdnju da bi im lik mogao biti utisnut u teški metal. Možemo staviti i Dina Dvornika, mada je to teško očekivati, kao i da Keitha Richardsa ili Johna Lennona (posmrtno) u Britaniji proglase “vitezovima”. No, potpuno je jasno da staromodna domaća javna slika ne trpi modernizaciju i više se voli pozivati na priče od stoljeća sedmog, ili barem petnaestog, a ne, recimo, dvadesetog.
Budući nabrojani još nemaju niti klupu u parku, a kamoli ulicu ili neku instituciju poput Muzičke akademije s vlastitim imenom, jasno je da ćemo pričekati i na kovanice. Po svemu sudeći, i najavljeno uvođenje eura 2023. neće ići na ruku domaćim likovima koji više neće imati ni valutu na koju bi ih mogli “staviti”. Za to vrijeme sir Elton John živ će i zdrav reklamirati Veliku Britaniju, dok će naši prvotimci iz svijeta glazbe “usiriti” dok ih netko osim kritičara ili periodično podsjećanje na godišnjicu smrti ponovno ne izvuče na javnu površinu hrvatske stvarnosti.
Da je gospodin Horvat pravi novinar znao bi da su novčanice Eura (njih 7) iste za sve države članice Eurozone dok jednu stranu kovanica svaka država članica sama izabire. Tada ne bi napisao: "Po svemu sudeći, i najavljeno uvođenje eura 2023. neće ići na ruku domaćim likovima koji više neće imati ni valutu na koju bi ih mogli “staviti”". Samo jedan u nizu bisera dotičnoga u zadnje vrijeme...