Zagrebački caffe bar Johnny Be Good već je deset godina baza Psihomodo popa i Davora Gopca.
Odnosno, to je prizemno predvorje njihove garaže dva kata niže, pravog rokerskog underground gnijezda u kojem se osjećate i kao u Sigetu, ali i kao u New Yorku.
Tamo sam i razgovarao, i gore i dolje, s Gopcem, kojeg sam zatekao kako se u kafiću žali na išijas i hvali svog kiropraktičara koji mu je baš tog dana namjestio leđa. Mjesta na kojima se Gobac smije dok razgovaramo suvišno je označavati. Zamislite ga uz gotovo svaku rečenicu.
Muče vas leđa. Godine?
Ma odavno imam problema s leđima. Visok sam, još uvijek skačem ko lud na koncertima, a već sam star.
Ali još daleko od godina jednog Micka Jaggera...
Pa i on se nešto umirio. Ali dobri su. Najbolje je kad Keith Richards fula harmu, vidiš da mu je stao mozak. Ma oni bi umrli da ne sviraju.
Ne rade to zbog novca?
Ma naravno. Oni rade da ne riknu i to rade već pedeset godina. Ako stanu, gotovi su.
I vi ćete tako? U odnosu na njih još ste mladi s 35 godina staža...
Nego kako! Nema drugog puta, nego do kraja. Kao i Keith Richards koji, kada ga pitaju kada će prestati svirati, kaže: “Kad smrt pokuca na vrata”.
Ova vaša sigetska garaža stvarno je totalni underground.
Deset godina smo tu i to je poruka mladima: ako se budete trudili, svirali i vježbali, i vi ćete završiti u podrumu, u garaži.
Živite već dugo u Zaprešiću. Ali gdje ste odrasli?
Ja sam s Kajzerice, a u školu sam išao u Trnsko.
Odrasli ste kao jedinac?
Da.
Kako je Davor Gobac ispao ovakav kakvog vas znamo?
Moja baka uvijek je govorila: “Ovaj mali je specijalan, ovaj bu specijalno završil.” Voljela me, uvijek sam bio “bakino dete”. Mamine mame. S njom sam baš bio vezan, u Karlovcu, tamo sam se i rodio.
Koju ste muziku prvu čuli u životu i zapamtili?
Mislim da je to bila Yellow Submarine od Beatlesa, tamo negdje 1966. Imao sam tada jedva tri godine. I pjesma Lutka na koncu. Nemam pojma tko je to izvodio, stara stvar, zabavnjak. Mislim da je to bila naša verzija engleske pjesme. Ali Yellow Submarine imam osjećaj da znam oduvijek.
To ste čuli na radiju?
Vjerojatno.
Jeste li imali gramofon u kući?
Jesmo, ali na njemu su se vrtjeli uglavnom zabavnjaci, Splitski festival, Tereza, Arsen, ali i Bijele strijele. To je bio početak, a onda sam negdje u četvrtom razredu dobio Iskrin radio s gramofonom. Tada sam izvukao sve te singlice od staraca i počeo slušati. Bilo mi je sve to zanimljivo, ali još nisam imao neko svoje mišljenje o mjuzi.
Onda sam 1975. čuo na nekom tulumu kod susjeda na Kajzerici Pljuni istini u oči, prvi album Buldožera. Čuo sam Brecelja kako pljuje na kraju i to mi se užasno svidjelo. Odmah sam od susjeda preko plota koji je išao u grad naručio da mi kupi tu ploču. Znam je i danas napamet.
Je li to bilo presudno? Jeste li tada dobili mišljenje o “mjuzi”?
S tim je krenulo. Onda je došlo Bijelo dugme koje je bilo drukčije od svih ostalih rock-bendova. Paralelno su došli i Pink Floyd i ostali. I sjećam se još jedne ploče koju sam kupio među prvima, “Bill Haley & His Comets: Rock Around the Clock”. Vrlo sam rano skužio da mi se sviđa rock‘n’roll shema.
Pa sam u jednom trenutku skužio Beatlese. Moj frend iz razreda od sestre iz Londona dobio je par njihovih ploča i mi smo za njima poludjeli. Od šestog osnovne nadalje Beatlesi su me ubijali. Štedio sam novac koji sam doma dobivao za gablec u školi. To mi je bilo dosta za dvije ploče mjesečno. Tako sam kupio sve od Beatlesa. Ploča “Rock‘n’Roll Music” urezala mi se u mozak, nju sam valjda najviše puta u životu preslušao. Bili smo klinci, kupovali smo i slušali sve, mijenjali ploče među sobom. A onda je netko donio “It’s Alive” od Ramonesa i to je meni prepililo život na pola.
Bilo je to najbolje što sam u životu čuo i totalno sam se zakačio isti čas i postao punker. Naš bend s Kajzerice “Klinska pomora” bio je među prvima. Imali smo prvi nastup 1977. na Gaudeamusu.
Vi ste tada imali...
Trinaest godina. Da. Znam da sam poludio. Ramonesi, Sex Pistols i Clash. Tu smo se baš zakačili za punk. I to je bilo to. A u Karlovcu, kamo sam i dalje odlazio baki, bili smo apsolutno prvi punkeri. Oblačio sam stvari od djeda koji je bio soboslikar, neke njegove onako od farbe zmazane polutenisice, polugojzerice... To sam ponosno nosio.
Hlače su se uzile ko štrample, pa malo sapuna ili piva u kosu. Nakit su bile skupe pseće ogrlice. Ja sam najviše volio one sa šiljcima.
Kako je nastala Klinska pomora?
Na Kajzerici je već postojao bend Cigla koji je bio jako popularan u našoj osnovnoj školi i ti dečki bili su moji stariji frendovi pa smo napravili punk-rock grupu Klinska pomora.
Ime vam je bilo prilično subverzivno.
Kad smo došli tamo, trebali smo se zvati “Fuj, crveni”, a ovi u estradi odmah su rekli to ne može. Morali smo u deset sekundi smisliti novo ime pa smo izvalili “Klinska pomora”, a čovjek je rekao to može.
I niste imali problema zbog imena?
Ne. Ali mene su onda ubrzo izbacili iz benda jer mi stara nije dala da ostajem vani na probama iza deset navečer. Tako je Klinska pomora bez mene imala čak i jedan veliki nastup u Ljubljani na koncertu na kojem su bili i Pankrti i riječki Parafi. Poslije toga mislim da je bend polako nestao.
Ja sam imao još jedan bend između, a poslije svih tih faza, već u srednjoj školi, Šparka (Smiljan Paradiš, op.a.) pozvao me u grupu Neron jer im je pjevač otišao u vojsku, a trebali su nastupiti u Lapidariju. Otišao sam na audiciju i bio odmah primljen jer sam u jednom danu odmah naučio tri pjesme. Kepeski mi je odmah rekao: “Dobar si, primljen si.” I onda smo počeli brijati. Prve su stvari jako spontano nastajale.
Nismo mi bili ni svjesni što radimo, nismo puno ni svirali, ali bilo je očigledno nešto u nama jer smo počeli štancati novi materijal i svirati. Onda se pojavio Vrdoljak koji nas je snimio u Kulušiću na Yu rock momentu, Batinović nam je sredio snimanje, pa smo snimili s Pikom Nema nje i Iste stvari. Tu su nam čak Mira Furlan i Dubravka Ostojić pjevale prateće vokale i to se počelo vrtjeti. Onda smo imali jednu rupu par godina. Ali nitko nam nije htio dati ugovor za ploču.
Svi su nam govorili da smo super rock-bend, ali da nismo komercijalni. A pogotovo Jugoton, a ja nisam htio raditi ni s kim drugim nego s najvećom diskografskom kućom. Za ugovor je na kraju bio zaslužan Piko koji je to dogovorio sa Škaricom i tako je izašla Godina zmaja, ta naša legendarna ploča.
U godini zmaja?
Da, 1988. Već smo u studiju kod Smoleca vidjeli da će ploča biti odlična, a nikako se nismo mogli odlučiti za ime. Onda je Piko rekao Godina zmaja po kineskom horoskopu. Tada je u điru bio i film istog naslova s Mickeyem Rourkeom, a i mi smo svi rođeni u godini zmaja.
Kada ste dobili prvu gitaru?
Mislim da mi ju je poklonio stric negdje u šestom osnovne. Naravno, prvo što sam naučio svirati bilo je Smoke On the Water. A onda sam skužio rock‘n’roll shemu i koliko je to jednostavno. Vrlo smo temeljito naučili osnove.
Koje se vlastite prve pjesme sjećate?
Ma bilo je smiješnih pjesmica u Klinskoj pomori koje smo smišljali oko vatre dok smo pekli kuruzu. Prva koje se sjećam išla je: “Jutros rano oko šest sati probudi me buka ta / luknem si kroz prozor i imam vidjeti šta / zetovci, cesta i ostali sav radni svijet / ružiju po vani već od pola pet.” To čak nisam ja napisao, nego netko od ekipe.
“Fuj, crveni” značilo je da ste već politički osviješteni?
Nama je to bilo napeto jer smo znali da će sigurno bilo zabranjeno. Pravi punk. Nismo bili nešto politički “navudreni”, ali imali smo taj buntovnički punkerski naboj.
Jeste li razumjeli tekstove Beatlesa?
U početku nisam kužil engleski, ali bilo mi je jasno da su pjesme ljubavne. Ali Beatlesi su bili genijalci i kad su pisali angažirane stvari i ljubavne limunade. To je njihova veličina. I ta prirodnost s kojom su izbacivali tolike sjajne pjesme. Stonesi su već bili priča za kasnije godine.
Kao klincu zvučali su mi mračno, a poslije mi se to svidjelo. Jako sam volio i Queen. Oni su mi ostali dragi i nakon što sam postao punker. Ali Ramonesi su me začarali. Na njih sam odlijepio. It’s Alive bila je jedina ploča koja se vrtjela na našim prvim punkerskim tulumima. I dvije prve singlice od Clasha.
Onda smo jednom mi iz Klinske pomore skupili lovu, otišli u Jugoton u Bogovićevoj i rekli dajte nam sve od punk-rocka što imate. Dobili smo Clash, Vibrators, Eddie and the Hot Rods, a uvalili su nam i prve AC/DC.
Sve je to tada odmah dolazilo u naše trgovine ploča?
Da, Jugoton je objavljivao ta licencna izdanja, jedino Sex Pistols nisu bili u tom paketu, njih smo morali nabavljati iz Trsta. Sjećam se kad mi je mama iz Trsta donijela njihovu ploču, koju je kasnije moj sin, kad mu je bilo pet godina, do kraja poderao na gramofonu jer je samo to slušao. To se najžešće čekalo iz Trsta: traperice, Sex Pistols i duhan Samson.
Doma ste imali podršku od roditelja.
A koji će ti roditelj reći nešto protiv muzike. Bolje da se bavim muzikom nego da kradem po dućanima.
Kako ste upoznali suprugu balerinu? U kazalištu?
Ma ne, nego pred Zvečkom. Nisam baš tada ulazio u HNK, osim organizirano dva tri puta sa školom.
Je li vas dotaklo usput išta od klasične glazbe?
Sviđa mi se Carmina burana, slušao sam i druge stvari, ali niti sam neki poznavalac niti sam se ikada na to furao.
Danas klinci, za razliku od onog vremena, mogu čuti svu muziku svijeta koju požele...
U naše vrijeme bilo je puno teže doći do ploča, ali je bilo puno više mjesta za maštanje. Ja sam se iznenadio kada smo u mladim danima napokon vidjeli Iggyja Popa na videu i vidjeli koliko smo slični. On se ponašao na pozornici skoro isto kao i ja. A i moje skidanje na bini u početku karijere nije bilo zbog Iggyja Popa, nego mi je to bila provokacija na koju, znao sam, nitko ne može ostati imun.
I danas je tako?
Da, još uvijek mi viču iz publike: “Skini se, skini se.”
Ali to više ne radite.
Ma ja sam to odradio. Ako je itko to odradio, ja sam.
Snimate novi album.
Da, imamo već dvije stvari koje smo snimili sa Steveom Albinijem. Jedna je “Ona me ne voli”, koja još nije puštena van, a druga je već hit “Sve će biti u redu”.
Hoće li sve biti u redu?
Pa bit će sve u redu, svi ćemo na kraju umrijeti. Ne sanjam više da ću zaraditi milijarde i da ću živjeti ludi rock‘n’roll život. To se već dogodilo. Ne ovo s milijardama, nego sa životom. Bit će sve u redu dok možemo svirati.
ILI ILI PITANJA
Zima ili ljeto?
Ljeto.
Planine ili more?
More.
Rock ili punk?
Punk-rock.
Noć ili dan?
Noć.
Opera ili balet?
Balet.
>> Pogledajte video - Lovrenova urnebesna ljetna potraga za Vrsaljkom
Niste bili navudreni ali ste uvijek bili VUDRENI :) Gobac je zakon, opušteni zajebant, flegmatik, iznimno inteligentan, vrhunski i slikarski umjetnik osim glazbeni.