Dana 10. svibnja 1933., na inicijativu ministra propagande Josepha Goebbelsa, književno djelo Ericha Marie Remarquea javno je oglašeno kao nepatriotsko i zabranjeno u Njemačkoj. Svi primjerci njegovih knjiga uklonjeni su iz knjižnica i zabranjena im je prodaja ili objavljivanje bilo gdje u zemlji. Knjige su mu bile javno spaljivane, a njemu oduzeto njemačko državljanstvo.
U tom trenutku pisac ima 35 godina, četiri objavljene knjige, među kojima je i "Na zapadu ništa novo", ikonični antiratni roman uopće, te sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu kao njemački vojnik.
Roman je prvo izlazio u nastavcima kao dodatak u berlinskim novinama Vossische Zeitung između 10. studenog 1928. i 29. siječnja 1929. godine, uz veliku reklamu i pompu, te je nakon toga tiskan kao knjiga u 450.000 primjeraka. Već za vrijeme izlaska u nastavcima izazvao je rasprave u javnosti, i negodovanja nacista, čiji uspon tih godina i počinje. U prvih 18 mjeseci od objavljivanja preveden je na 22 jezika i prodan u 2,5 milijuna primjeraka. Do danas je preveden na 50 jezika i prodan u 40 milijuna primjeraka. Djeluje nevjerojatno, ali prva ekranizacija nastaje već 1930., u režiji Lewisa Milestonea, te je to prvi film u povijesti koji je dobio Oscara i za najbolji film i za najbolju režiju. Oscari su mu očito sudbina jer je i nova ekranizacija, ovaj put njemačka, i u režiji Edwarda Bergera, pokupila četiri kipića, od devet nominacija - za najbolji strani film, za glazbu, fotografiju i scenografiju. Njemački izdavač je, pak, objavio da je u siječnju i veljači 2023. roman kupilo tri puta više čitatelja nego u istom razdoblju prethodne godine.
"Na zapadu ništa novo" govori o skupini mladih vojnika koji su se tijekom Prvog svjetskog rata kao dobrovoljci zatekli na Zapadnoj fronti. U početku obuzeti nacionalnom propagandom, ubrzo gube iluzije. U iscrpljujućoj rovovskoj borbi za koju niti su spremni, niti je moguće biti spreman. Roman je ispripovijedan u prvom licu, kroz vizuru vojnika Paula Bäumera, koji prolazi sve oblike užasa kroz glad, hladnoću, strah od smrti, kroz prizore svojih prijatelja i suboraca koji umiru na njegove oči. Svojim pripovjednim postupkom, pisanjem u obliku intimne kronike, dosljedno u prezentu, kao neposredno svjedočanstvo, prividno bez umjetničkih pretenzija, simuliranjem reportažnih zapisa mladog vojnika, izaziva snažan dojam i utjecaj na čitatelja.
Thomas F. Schneider iz Mirovnog centra Remarque naglašava da dojam koji se stekao kada se prvi put pojavila knjiga "Na zapadu ništa novo" da Erich Maria Remarque kroz lik Paula Bäumera izvještava o vlastitim ratnim iskustvima ne odgovara životnim činjenicama. Autor, rođen kao Erich Paul Remark 1898., unovačen je u vojsku u studenom 1916. i poslan na zapadnu frontu u Flandriju kao vojnik u ljeto 1917. Međutim, tamo je ostao samo nekoliko tjedana. Nakon ranjavanja od gelera završio je u vojnoj bolnici u Duisburgu, gdje je ostao do kraja listopada 1918. godine. Kasnije je isticao da je za svoj roman prvenstveno crpio tuđa ratna iskustva, uključujući i brojne razgovore koje je vodio u bolnici.
Na hrvatskom se "Na zapadu ništa novo" pojavljuje već 1929. u prijevodu Frana Šojata i izdanju Nakladnog zavoda Neva. Minervina nakladna knjižara objavljuje 1931. idući Remarqueov roman "Povratak", koji s prethodnim čini tematsku i poetičku cjelinu, u prijevodu Dragana Tandarića i s naslovnicom Ota Antoninija. Sljedeći se prijevod pojavljuje tek 1953 kad je zagrebačka Prosvjeta 1953. tiskala roman "Ljubi bližnjega svoga", a devet godina poslije i "Doba života i doba smrti". Riječki nakladnik Otokar Keršovani 1965. objavio je, pak, komplet od deset romana, i rasprodao ga u godinu dana.
Pisanje scenarija i ekranizacije djela nisu bile jedina veza Ericha Marie Remarquea s filmskom umjetnošću. Ženio se dva puta, a obje supruge bile su mu glumice. S Ilsom Juttom Zambona vjenčao se 1925, a brak je bio buran pa su se rastali 1930. No 1933. zajedno su bježali u Švicarsku, a 1938. ponovo su se vjenčali jer je Ilsi prijetila deportacija u Njemačku. Iduće godine emigrirali su u Ameriku, gdje su naturalizirani godine 1947, da bi se iduće godine vratili u Švicarsku, a 1957. i drugi put rastali. S drugom suprugom, jednom od najčuvenijih američkih filmskih glumica iz Zlatne ere Hollywooda, Chaplinovom muzom s vrhunaca njegove karijere, Paulette Goddard vjenčao se 1958. i s njom je ostao do smrti 1970, navodno vjeran. U međuvremenu, do drugog razvoda s Ilsom, bio je u vezi, ili mu se to se to pripisivalo - s austrijsko-američkom glumicom Hedy Lamarr, meksičkom zvijezdom Dolores Del Rio te s Maureen O'Sullivan, Gretom Garbo te velikom ljubavi Marlene Dietrich. Osim što Remarqueove ljubavi potvrđuju - što god mislili o tome - da je bio jedan od fatalnih frajera svoje epohe, one, čisto u statusnom smislu potvrđuju i nešto drugo, što nam je u ovoj priči važno: Remarque ne samo što je bio važan pisac, nego je ono što je pisao bilo među važnijim činjenicama dvadesetog stoljeća. Žene koje su ga voljele, kao i svi oni koji su mu se divili - među kojima je, opet, bilo i žena i muškaraca - potvrdili su, makar i nehotice, koliko je glupo i pogrešno podcjenjivati književnost i njezin utjecaj.
Kod Remarquovih romana, pa tako i kod onoga najslavnijeg, čiji je naslov u nas tako nevjerojatno zvučan: "Na Zapadu ništa novo", karakteristično je to da donose neobično živu i uvjerljivu sliku ne samo rata, nego i čovjekova života općenito, te atmosfere i cjelokupnog spektra raspoloženja i mišljenja jedne epohe. Ti romani ne gube previše u prijevodu, razumljivi su i privlačni čitateljima različitih generacija, te obrazovnih i socijalnih statusa, i oduvijek su spadali među onu rijetku omiljenu školsku lektiru. Nijedan čovjek u dvadesetom stoljeću za antiratno raspoloženje javnosti nije toliko učinio kao Erich Maria Remarque. Na žalost, katkad se zna podcijeniti ono što je učinio za suvremenu književnost. Njegov rodni grad Osnabrück dodjeljuje važnu i utjecajnu nagradu koja nosi njegovo ime, i dodjeljuje se umjetnicima, uglavnom piscima, koji su svojim djelima širili mir i razumijevanje među ljudima.
VIDEO Javio se Drago Celizić nakon što mu je sud oduzeo kuću i 500.000 eura: 'Pa nisam budala!'