Jay Sieleman bio je dugogodišnji predsjednik Blues Foundation SAD-a, od 2003. do 2015. godine i jedan od osnivača američke "Kuće slavnih bluesa" (The Blues Hall of Fame"). U Hrvatsku je došao na Thrill Blues Festival koji se u drugi put održava u Trilju 6. i 7. srpnja, ali će kod nas ostati mjesec dana. Jedan je od onih koji su pomogli pri uključivanju hrvatskih glazbenika bluesa u međunarodnu organizaciju "Blues Challenge". Sieleman je odličan izvor da se dozna kakva je danas pozicija blues-glazbe u svijetu, SAD-u i u Hrvatskoj.
Kako ste odrastali i kako ste se zarazili bluesom s kojim ste profesionalno povezani?
– Rođen sam 1953. u Iowi na Srednjem Zapadu, u obitelji srednje klase. Završio sam pravni fakultet i radio kao pravnik od 1978. do 2000. A 2003. sam ušao u glazbeni posao kao …predsjednik ''The Blues Foundationa'' u Memphisu. Kako sam prešao s prava na glazbu? Veliki sam poklonik glazbe skoro cijeli život. Moj otac imao je veliku zbirku ploča i glazba je bila blizu mene od malena. Najranija sjećanja imam o Nat King Coleu koji je, čini mi se, bio prvi tamnoputi pjevač koji je u Americi imao svoju televizijsku emisiju. Radio sam i kao dostavljač novina i počeo kupovati singlove s top-40 ljestvice, Petulu Clark i slične. Sedamdesetih sam kupovao ploče i išao na koncerte, a krajem osamdesetih zainteresirao sam se za jazz, scenu New Orleansa, cajun i zydeco, prije nego što sam ušao u blues. Glavni razlog je bio taj što više nisam osjećao povezanost s rock-scenom, grunge mi nije govorio ništa, ali Taj Mahal jest. S ''The Blues Foundationom'' povezao sam se kao volonter, što me dovelo do vođenja te neprofitne udruge.
Bili ste među osnivačima ''Kuće slavnih'' bluesa. Kakvu je blues imao poziciju u medijima prije toga i je li ''Kuća slavnih'' pomogla kao postojeće i znatno poznatije američke institucije ''Rock'n'Roll'' ili ''Country Hall of Fame''?
– ''The Blues Hall of Fame'' bio je samo jedan od projekata fondacije. Prvi glazbenici ušli su u ''Blues Hall of Fame'' 1980., kada je održana i prva godina dodjele Blues Music Awardsa. Glazbenici i pjesme proglašavane su svake godine na svečanoj dodjeli i slavlju. Krajem devedesetih moglo se vidjeti tko je sve član ''Blues Hall of Famea'', što je bio temelj za uključivanje u www.blues.org., ali nije bilo fizičke zgrade, muzeja, gdje bi poklonici mogli vidjeti izložbene izloške, memorabilije i ostalo. Željeli smo omogućiti veću vidljivost glazbenicima bluesa da više publike može vidjeti njihove doprinose. Zato i postoje sve te kuće slavnih da se medijima i publici još više predstave najbolji od najboljih. ''Blues Hall of Fame'' bez sumnje to je učinio, ali ne na razini daleko popularnije "Kuće slavnih Rock'n'Rolla". Ali to nismo ni očekivali, jer blues glazba nikada nije bila "pop" iz termina "popularna glazba", poput rocka ili countryja. Blues glazbenici nemaju široku slavu ili financijske uspjehe kao neki drugi žanrovi, ali su zato slobodniji raditi glazbu čitav svoj život, bez obzira na dob i fizičku privlačnost.
Blues je izvorna američka glazba, jedan od prvih "world musica", etnička glazba koja ima svjetsku popularnost. Svaka generacija opet se veže uz blues, od britanskog blues-booma šezdesetih s Claptonom, Stonesima i ostalima, do danas. Kako to objašnjavate i je li glazbenicima u svijetu moguće postići autentičnost u bluesu ako imaju različito socijalno zaleđe?
– Nisam glazbenik pa su moja razmišljanja iz drukčije perspektive. No glazba je međunarodni jezik, a blues "govori" i znači mnogim ljudima više od mnogih drugih žanrova. Britanski klinci iz šezdesetih, koje ste spomenuli, samo su najpoznatiji. Slično se događalo i u SAD-u, odakle su dolazili Paul Butterfield Blues Band, Roomful of Blues, Fabulous Thunderbirds, Nighthawks i ostali iz Kalifornije, poput Jamesa Harmana i Roda Piazze, a bilo ih je u Europi, Australiji i drugdje. Neki možda misle drukčije, ali smatram da glazbenici s bilo koje strane svijeta mogu postići autentičnost u različitim okruženjima. To se zbilo šezdesetih u Velikoj Britaniji, a događa se i danas, bilo da govorimo o Norveškoj, Indiji, Maliju, Hrvatskoj ili o drugim državama. Što je dokazano i s natjecanjem The Blues Foundationa – International Blues Challenge. Smatram da je blues podjednako umjetnost glazbe i emocije, obje su u njegovoj srži.
Dvanaest godina vodili ste festival ''International Blues Challenge'' u Memphisu. Koliko ste zadovoljni postignutim i kakav je bio razvoj festivala na kojem su nastupali glazbenici bluesa iz čitavog svijeta, pa i Hrvatske?
''The Blues Foundation'' napravio je veliki napredak tijekom mog vodstva, a rast i značaj ''International Blues Challengea'' jedno je od tih područja. Kad sam počinjao, IBC je uključivao 70 izvođača, a kada sam otišao, bilo ih je 250. Još važnije, bili su sve bolji, a sudjelovanje u Memphisu omogućilo im je nastupe po cijelom svijetu. Ponosan sam zato što smo ''The Blues Foundation'' i ''International Blues Challenge'' učinili zaista međunarodnima. Od tih prvih 70, možda su po jedan bili iz Australije ili Kanade, a od 2003. dolazili su glazbenici iz gotovo svih država EU, Rusije, Izraela, Južne Afrike, Filipina, Argentine, Kolumbije i drugih. Poštovao sam dugu i važnu tradiciju glazbenika bluesa u Europi i sve što je europski blues učinio za afroameričke kolege dok su bili diskriminirani kod kuće u SAD-u.
Što mislite o hrvatskim glazbenicima bluesa koje ste čuli tijekom godina i imate li favorite?
Nisam imao prilike čuti sve hrvatske izvođače koji su došli na IBC u Memphis, a one koje jesam čuo sam samo jedanput. Najpoznatiji mi je Tomislav Goluban kojeg sam upoznao 2008. u Italiji kada smo osnivali ''Europsku udrugu bluesa''. Ostavio je snažan dojam na mene i moju suprugu Priscillu u Parmi. To mi je bilo prvo iskustvo s hrvatskim bluesom. Došao je na ''International Blues Challenge'' u Memphisu iduće godine s Draženom Buhinom i Sinišom Bizovićem i postali smo prijatelji. Rekao sam to već prije i ponovit ću, Buha je jedna od najdivnijih ljudi koje sam upoznao u svim godinama bavljenja bluesom. Njegova smrt bila je i osobni i profesionalni gubitak. Zadnjih godina Boris Hrepić-Hrepa vodio je Hrvatske blues snage u Memphisu i radi se o još jednoj jakoj ličnosti koju treba poštovati. U Memphisu imam CD-ove Sunnysidersa i Buhina brata Nebojše u kojima zaista uživam, a uspio sam vidjeti i Mariju Gašparić na ovogodišnjoj ženskoj radionici tijekom International Blues Challengea.
Namjeravate li nominirati Hrvatsku za nagradu "Keeping The Blues Alive" idućeg kolovoza. Blues je ovdje prilično popularan, koliko je to važno za svjetsku sliku bluesa?
– Prvo, bio sam sretan što su Hrvatske blues snage slale svoje izvođače u Memphis. Zatim sam bio zadovoljan jer su to radili svake godine, pa su počeli dovoditi soliste, duete i nove nade, kao i masu poklonika. Bio sam impresioniran jer malo je zemalja to učinilo. Znam koliko je blues popularan u Hrvatskoj i koliko su ti momci ozbiljni u svojoj posvećenosti bluesu.