Tmurni oblaci, blato i gužve na redovima za piće uzrokovane fiskalnim blagajnama definitivno nisu pomogli dobrom raspoloženju prve večeri osmog INmusica. Kada se uzme u obzir i činjenica da je ovogodišnji program nešto skromniji i ne pretjerano krcat pop-rock zvijezdama, bilo je posve predvidljivo očekivati manji odaziv publike. Tako je i bilo sve do nastupa sinoćnjih headlinera Bloc Partyja i neuništivog Iggyja i The Stoogesa koji su privukli oko sedam tisuća znatiželjnika. Solidno, no vidio je festival i jačih izdanja.
Prvi koji su prikovali više stotina obožavatelja ispred pozornice bili su australski hard-rockeri Airbourne. Uz žestoke rifove na tragu uzora AC/DC raspametili su mahom mlađu publiku, no učinak bi bio daleko veći da je njihov nastup bio pomaknut za neki kasniji sat i da se barem pedalj - dva odmaknu od dobro poznatih uzora. Time bi izbjegli i ''ulete'' u trivijalnost, i u glazbenom ali i vizualnom izričaju. OK, možda su danas depilirana muška torza i urednija kosa u modi, ali zar je tolika količina mačizma i dalje potrebna?
Između nastupa Airbournea i Bloc Partyja na susjednom World Stageu 300-njak ljudi popratilo je simpatični ženski trio iz Liverpoola Stealing Sheep. Njihova glazba zanimljiv je mash-up različitih i pomalo polariziranih stilova od renesansnog folka, popa, elektronike, funka do post-punka prekrivenih harmoničnim, ugodno sjedinjenim vokalima koji iz pjesme u pjesmu prenose atmosferičnost i psihodeličnu ''vibru'' usporedivu s trenutno daleko popularnijim suvremenicama losangeleškim Warpaintom i The Stavesom pa u neku ruku čak i s Florence and The Machine ili Bat For Lashes. U njihovim melodijama daju se razaznati i utjecaji Doorsa, The Go-go'sa, Raincoatsa, u pojedinim momentima čak i Bjork. Zgodan miks stilova koji im u današnje doba garantira lako pronalaženja puta do masovnije publike. Prijemljivost je pokazala i zagrebačka koja se pošteno zagrijala za ono što se cijelu večer čekalo na Main Stageu.
Desetak minuta prije izlaska Kelea i ekipe, nekoliko tisuća ljudi slilo se pred pozornicu u pravom festivalskom raspoloženju očekujući početak još jednog ''spektakla'' koji nam je, a postat će jasno sat i pol kasnije, stigao nekoliko godina prekasno. Iako je publika dobro reagirala na većinu sinoćnje set liste, od uvodne melodične So Here We Are pa sve do posljednje Helicopter, jasno je kako je londonska četvorka klupski bend koji nije u stanju održati koncentraciju disperzirane masovnije publike. Prvi dio koncerta definitivno je bio emotivniji, energijom ujednačeniji i melodičniji, a što je svirka odmicala kraju, snažniji ritmovi i njihova češća izmjena upakirana u postpunk i alter-disco aranžmane pokazala se ne toliko dobitnom kombinacijom a i bila je, ruku na srce, više ''odrađena'' negoli odsvirana.
Zato se za odlično raspoloženje pobrinula stara garda. Usprkos uznapredovaloj skoliozi i očiglednom gubitku mišićne mase (godine čine svoje), Iggyjeva nepresušna sirova punk energija i dalje je u stanju zapaliti široke mase i zagarantirati užarenu atmosferu. Protutnjao je s Williamsonom, Wattom i ekipom kroz dobro poznate hitove mahom s Row Powera i Stoogesa te jednakim žarom prezentirao uratke s aktualnog Ready To Die. Teško je odrediti na što je bolje reagirala publika, ali i sam Iggy kojemu treba skinuti kapu što nakon toliko godina i dalje posvećeno i revno, bez gubitka žestine, u Search and Destroy, Gimme Danger, Your Pretty Face Is Going to Hell i I Wanna be Your Dog te No Fun unosi svježinu. Čak i ako je netko neupućen pukim slučajem ''zalutao'' na ovu žilavu legendu, teško da bi ičim mogao razaznati razliku između starih hitova i novih poput Sex and Money i Burn. Možda izgleda na momente patetično, ali zbog toga mu treba skinuti kapu.